Dvije vrste nerazumijevanja s kojima se suočava Isus Krist

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Evanđelje ove nedjelje (usp. Mk 3, 20-35) pokazuje nam dvije vrste nerazumijevanja s kojima se Isus bio prisiljen suočiti: nerazumijevanjem pismoznanaca i svoje rodbine.

Prvo nerazumijevanje. Pismoznanci su bili ljudi poučeni u Svetom pismu i zaduženi za to da ga tumače narodu. Neki od njih su poslani iz Jeruzalema u Galileju, gdje se počeo širiti glas o Isusu, da ga diskreditiraju u očima naroda: da okleveću, diskreditiraju drugog, oduzmu mu ugled, sve takve ružne stvari. I oni su poslani da to učine. I ti pismoznanci dolaze s jasnom i strašnom optužbom - ti ne štede sredstva, dolaze u centar i govore: „Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle" (r. 22). To jest poglavica đavolski je taj koji ga vodi, što manje ili više znači: „Ovaj je opsjednut". Naime, Isus je izliječio mnoge bolesne ljude i oni žele druge uvjeriti da to ne čini Božjim Duhom - kao što je to Isus činio - već duhom Zlog, đavolskom snagom. Isus reagira snažnim i jasnim riječima, ne tolerira to, jer su ti pismoznanci, a da toga možda nisu bili ni svjesni, upadali u teški grijeh nijekanja i huljenja protiv Božje ljubavi koja je prisutna i djeluje u Isusu. To je hula, grijeh protiv Duha Svetoga, to je jedini grijeh koji se neće oprostiti – kaže Isus –, jer je posljedica zatvaranja srca Božjem milosrđu, koje djeluje u Isusu.

Ali ta zgoda sadrži opomenu svima nama. Naime, može dogoditi da osoba zbog snažne zavisti zbog dobrote i dobrih djela neke osobe lažno optužuje bližnjega. Tu se radi o pravom moralnom otrovu, zlobi kojom se promišljeno želi uništiti dobar glas drugoga. Neka nas Bog oslobodi od ove strašne napasti! Ako ispitujući vlastitu savjest primijetimo da taj korov niče u nama, pođimo ga odmah ispovjediti u sakramentu pokore, prije nego se u nama razvije i urodi svojim zlim djelima, koja su neizlječiva. Pazite dobro, jer taj stav uništava obitelji, prijateljstva, zajednice pa čak i društvo.

U današnjem se Evanđelju govori i o drugom, vrlo različitom, nerazumijevanju prema Isusu: nerazumijevanju njegovih rođaka. Ovi su pak bili zabrinut zbog njegova putujućeg načina života koji se njima činio ludošću (usp. r. 21). Bio je naime uvijek spreman pomoći ljudima, posebno bolesnicima i grješnicima. Nije imao vremena čak ni za jelo. Isus je bio takav: najprije narod, služiti narodu, poučavati narod, ozdravljati narod. Bio je za narod. Nije imao čak vremena ni za jesti. Njegovi rođaci su, dakle, odlučili nagovoriti ga da se vrati u Nazaret, kući. Dolaze na mjesto gdje je Isus propovijedao te pošalju neka ga dozovu. Rekoše mu: „Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!" (r. 32). A on će na to: „Tko je majka moja i braća moja?" i upirući pogled na ljude koji su ga okruživali, reče: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka" (rr. 33-34). Isus je formirao novu obitelj, koja se više ne temelji na prirodnim vezama, već na vjeri u njega, u njegovu ljubav, koja nas u Duhu Svetom prihvaća i ujedinjuje jedne s drugima. Svi oni koji prihvaćaju Isusovu Riječ sinovi su Božji i braća među sobom. Prihvaćanje Isusove riječi čini nas braćom među nama, čini nas Isusovom obitelji. Ogovarati druge, uništavati dobar glas drugoga, čini nas đavlovom obitelji.

Taj Isusov odgovor nije manjak poštivanja prema njegovoj majci i rodbini. Štoviše, to je za Mariju najveće priznanje, jer je upravo ona najsavršenija učenica koja je u svemu bila poslušna Božjoj volji. Neka nam Djevica Marija pomogne uvijek živjeti u zajedništvu s Isusom i prepoznavati djelo Duha Svetoga koji djeluje u njemu i u Crkvi, preporađajući svijet na novi život.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,

želim još jednom izraziti prijateljske osjećaje i molitvu za korejski narod. Neka predstojeći razgovori u Singapuru između Sjeverne Koreje i SAD-a pridonesu razvoju pozitivnog puta, koji će osigurati budućnost mira na cijelom Korejskom poluotoku i čitavom svijetu. Uputimo zato svoju molitvu Gospodinu. Svi se zajedno pomolimo Majci Božjoj, Kraljici Koreje, da svojim zagovorom prati te razgovore. [Zdravo Marijo…]

Danas je u Agenu, u Francuskoj, blaženom proglašena sestra Marija od Začeća, svjetovnog imena Adelaide de Batz de Trenquelléon. Živjela je na prijelazu s osamnaestog na devetnaesto stoljeće i utemeljila Kćeri Bezgrešne Marije, nazvane marijanistkinje. Uzdignimo hvalu Gospodina za tu njegovu kćer koja je posvetila život njemu i služenju braći. Zaplješćimo svi novoj blaženici.

6. lipnja 2018. - Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu

Potvrda - dar Duha Svetoga

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nastavljajući razmišljanje o sakramentu potvrde, promatrat ćemo plodove koje po daru Duha Svetoga sazrijevaju u potvrđenicima, vodeći ih do toga da i sami postanu darom za druge. Duh Sveti je dar. Sjetimo se da biskup prilikom mazanja uljem kaže: „Primi pečat dara Duha Svetoga". Taj dar Duha Svetoga ulazi u nas i donosi svoj plod, da bismo ga mi zatim mogli davati drugima. Moramo uvijek primati da bismo davali: nikada ne smijemo primati i držati stvari u sebi, kao da bi duša bila skladište. Ne: moramo uvijek primati da bismo davali. Božje milosti se primaju zato da ih se daje drugima. To je život kršćanina. Djelovanju Duha Svetoga je, dakle, svojstveno to da svoje „ja" izbacimo iz središta i otvorimo se „nama" zajednice: primati da bismo davali. Nismo mi u središtu: mi smo oruđe tog dara za druge.

Dovršavajući u krštenicima suobličenje Kristu, potvrda ih čvršće ujedinjuje kao žive udove mističnog tijelu Crkve (usp. Red potvrde, br. 25). Poslanje Crkve u svijetu ostvaruje se doprinosom svih onih koji su dio nje. Neki misle da u Crkvi postoje gospodari: papa, biskupi, svećenici, a tu su zatim i ostali. Ne: Crkva smo svi mi! I svi imamo zadaću posvećivati jedni druge, brinuti se za druge. Crkva, to smo svi mi! Svatko ima svoj posao u Crkvi, ali svi smo Crkva. Moramo zamišljati Crkvu kao živi organizam, sastavljen od osoba koje poznajemo i s kojima zajedno putujemo, a ne kao apstraktnu i daleku stvarnost. Crkva, to smo svi mi koji smo na putu, Crkva smo svi mi koji smo danas na ovom trgu. Mi: to je Crkva. Potvrda veže uz sveopću Crkvu rasutu po svem svijetu, međutim, ona aktivno uključuje potvrđenike u život partikularne Crkve kojoj pripadaju, s biskupom na čelu, koji je nasljednik apostola.

Zato je biskup izvorni služitelj potvrde (usp. Lumen gentium, 26), jer on potvrđenika uključuje u Crkvu. Činjenica da, u latinskoj Crkvi, taj sakrament redovito podjeljuje biskup jasno označuje njegov „učinak… da one koji ga primaju tješnje sjedini s Crkvom, s njezinim apostolskim izvorima i poslanjem da svjedoči za Krista" (Katekizam Katoličke Crkve, 1313).

A to pritjelovljenje Crkvi je dobro označeno znakom mira kojim se zaključuje obred podjeljivanja sakramenta potvrde. Biskup, naime, kaže svakom potvrđeniku: „Mir s tobom". Podsjećajući na Kristov pozdrav učenicima na dan uskrsnuća navečer, punom Duha Svetoga (usp. Iv 20, 19.23) – čuli smo to –, te riječi bacaju svjetlo na gestu koja „očituje crkveno zajedništvo s biskupom i sa svim vjernicima" (KKC, 1301). Mi na potvrdi primamo Duha Svetoga i mir: onaj mir koji moramo davati drugima. Ali razmislimo malo: neka se svatko sjeti, na primjer, vlastite župne zajednice. Slavlje je krizme i dajemo znak mira jedni drugima: biskup ga daje potvrđeniku a zatim ga na misi izmjenjujemo međusobno. To znači sklad, to znači ljubav među nama, to znači mir. Ali što se zatim događa? Izlazimo i počinjemo ogovarati druge, „derati kožu" s drugih. Počinjemo ogovarati. A tračanja su ratovi. To se ne smije! Ako smo primili znak mira snagom Duha Svetoga, moramo biti muškarci i žene mira a ne jezikom razarati mir koji je dao Duh Sveti. Jadan Duh Sveti, koliko ima posla s nama koji imamo tu naviku tračati druge! Razmislite dobro: tračanje nije djelo Duha Svetoga, nije djelo jedinstva Crkve. Tračanje uništava ono što čini Bog. Ali molim vas: prestanimo s tračanjima! Potvrdu se prima samo jednom, ali duhovni dinamizam koji je pobudila sveta potvrda traje u vremenu. Nećemo nikada do kraja ispuniti zadaću da širimo posvuda lijep miris svetog života, nadahnutog očaravajućom jednostavnošću evanđelja. Nitko ne prima potvrdu samo radi sebe samog, već zato da surađuje u duhovnom rastu drugih. Jedino tako, otvarajući se i izlazeći iz sebe samih kako bismo susreli braću, možemo uistinu rasti a ne samo zavaravati se da rastemo. On što primamo na dar od Boga mora se darivati – dar je zato da se daruje – kako bi urodio plodom, a ne naprotiv pokopati zbog egoističnih strahova, kao što nas uči prispodoba o talentima (usp. Mt 25, 14-30). I sjeme, kad imamo sjeme u ruci, ne služi tome da ga stavimo na stranu, u ormar, da ga ostavimo tamo: ono služi tome da ga se sije. Dar Duha Svetoga moramo davati zajednici. Pozivam krizmanike da Duha Svetoga ne „zatvaraju u krletku", da ne pružaju otpor Vjetru koji puše kako bi ih potaknuo da kroče u slobodi, da ne guše goruću Vatru ljubavi koja dovodi do toga da čovjek život utroši za Boga i za braću. Neka Duh Sveti udijeli svima nama apostolsku hrabrost prenošenja evanđelja, djelima i riječima, onima koje susrećemo na našemu putu. Djelima i riječima, ali dobrim riječima: onima koje izgrađuju. Ne riječima ogovaranja koje uništavaju. Molim vas, kad izlazite iz crkve sjetite se da je primljeni mir zato da ga se daje drugima: a ne zato da ga se uništava ogovaranjem. Ne zaboravite to.

U sklopu pozdrava vjernicima na talijanskom jeziku

U petak se slavi svetkovina Presvetog Srca Isusova. Pozivam vas da se tijekom čitavog mjeseca lipnja molite Srcu Isusovu i da svojom blizinom i ljubavlju budete potpora svojim svećenicima, kako bi bili slika tog Srca punog milosrdne ljubavi.