Sotonsko opiranje Istini

(Post 3,9-15; 2 Kor 4,13-5,1; Mk 3,20-35)

Čovjek u sebi nosi negativne sile koje zrače zlo i grijeh, njima je zaražena njegova priroda. Izazvane izvanrednim okolnostima, one ponekad grubo provale protiveći se ljudima, a još više Bogu. Evanđelja pripovijedaju o izvanrednoj okolnosti u kojoj se našao Isus na početku svog javnog djelovanja. Njegovi su protivnici rekli da uz pomoć sotone čini čudesna djela.

Đavao u svijetu ima moć i ona se manifestira u napastima i zavođenjima ljudi da čine zlo i uništavaju život. Kako je čovjek pred silama zla najčešće nemoćan, Bog je ljudima pritekao u pomoć po svome Sinu Isusu Kristu koji će svijetu pokazati da je jači od Zloga, suprotstavit će mu se širenjem Kraljevstva Božjega. Ljudi su to zapazili od početka Isusova javnog djelovanja. Isus se naime, osobno suočio s đavolskim napastima u pustinji, a brojnim je intervencijama oslobađao opsjednute. Njegova žrtva na križu konačno je obeskrijepila đavolsku moć i Knez ovoga svijeta bio je izbačen. Jednostavno, ušao je u "kuću jakoga" i svezao ga. Kršćani  trebaju, njegovu moć uključiti u borbu i suzbijanje utjecaja Zloga gdje god je to moguće. Oni to čine od samog rođenja kad se na krštenju, kao mala djeca, na usta kumova, "odriču Sotone i svih djela njegovih", a još više kasnije, kad se osobno učvrste u vjeri te se, potpomognuti milošću, opredijele za dobro i ljubav. Tako djelotvorno zaustavljaju zlo u sebi, u drugima i u svijetu. Evanđelist Marko opisuje krajnje neugodan prizor: mnoštvo je slušalo Isusov nauk o Bogu, Ocu koji ljubi svijet i svakog čovjeka; obećavao spasenje i oslobođenje od nevolja. Nada da bi vrijeme spasenja moglo biti sasvim blizu, bila im je sve prepoznatljivija baš po Isusovu govoru i njegovim djelima. No, onda su se pojavili farizeji i sve zacrnili svojim napadima, nevjerom čak i mržnjom na Isusa. Oni su također slušali Isusov nauk, gledali djela, ali nisu povjerovali njegovoj riječi, što više, rekli su da je "izvan sebe" čak i to da čudesna djela čini "uz pomoć Belzebula, đavolskog poglavice", što je Isusa zaprepastilo te je njihove zlobne tvrdnje nazvao neoprostivim grijehom protiv Duha Svetoga, protiv same Istine. Kad god niječe očito djelo Božje, kad bijelo proglašava crnim, dobro zlim, nepravdu pravdom, kad se umjesto za život opredijeli za smrt i kad Boga pravi lašcem, čovjek griješi protiv Duha Svetoga, to je doista neoprostivo. Da bi Isusa izvukli iz neprijateljskog okruženja koje su stvorili farizeji i pismoznanci, po njega su došli njegova "majka i braća", u židovskom smislu njegova rodbina. No Isus je bio duboko svjestan da je on Sin Božji i da je započeo djelo spasenja. On je vidio da farizeji i pismoznanci ne prepoznaju njegovo mesijansko djelovanje, ne znaju tko je on. Nije ni čudo nitko od ljudi to ne zna. Znala je jedino njegova majka koja ga je začela snagom Duha Svetoga i kojoj je anđeo rekao: „Bit će velik, zvat će se Sin Svevišnjega i njegovu kraljevstvu neće biti kraja". Samo ona je shvaćala što se zapravo događa i da je njezin sin krenuo vlastitim putem, kao što svaki čovjek, u određenoj dobi, bira svoj životni put. Isus je pošao putem koji je zacrtao nebeski Otac, dozrijevao je za mesijansku zadaću navjestitelja radosne vijesti to jest istine da Bog ljubi ljude i da im je poslao spasenje. Tu jedinstvenu Isusovu zadaću nitko neće moći odgoditi, a kamo li spriječiti. Svjestan toga, Isus je mogao reći: „Tko su moji Otac i moja majka? Svaki koji sluša moje riječi i vrši volju Božju, taj mi je otac i majka..." Uspostavljao je novi poredak u svijetu koji poznaje krvno srodstvo, ali je duhovno srodstvo još jače i šire od krvnoga; njemu pripadaju svi ljudi.