10. rujna 2017. - XXIII. nedjelja kroz godinu
Bratska opomena
(Ez 33,7-9; Rim 13,8-10; Mt 18,15-20)
Svi ljudi griješe, ali u zajednici se nađe i onih koji teško sagriješe, a svojim grijehom mogu ozbiljno nauditi zajedništvu. Pojedinci u svakoj zajednici trebaju imati na umu da njihov prekršaj ili grijeh ima društvenu dimenziju i onda kada je osobno načinjen i da posljedice mogu biti pogubne za onoga koji griješi i za zajednicu kojoj pripada. Prekršitelj ne može reći: „To što sam ja učinio moja je privatna stvar i ne tiče se nikoga!" Grijeh je uvijek teret koji pritišće društvo, obitelj, zajednicu. Grijesi pojedinaca slabe vjerodostojnost Crkve. Zajednica mora biti odgovorna, reagirati, osuditi grijeh, ali prihvatiti grešnika. Ne može se prema njemu neprijateljski odnositi, otpisati ga, jer ona vjeruje u Isusa koji je došao potražiti što je izgubljeno, stoga za Isusove učenike ne bi trebalo biti izgubljenih. Mora, dakle, opomenuti grešnika, upotrijebiti sva sredstva kako bi došlo do njegova obraćenja. Ljubav traži od nas da se zauzmemo za zalutaloga brata i vratimo ga na pravi put. Treba učiniti sve da ga se oslobodi od grijeha u koji je upao kako bi mogao rasti u čovječnosti. Tako naime postupa Bog s ljudima. Kad vidi da su pojedinci u njegovu narodu zastranili, šalje im proroke s opomenom da će, ako se ne obrate, umrijeti zbog svojih bezbožnih dijela. „Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime." Prorok nije pozvan procjenjivati veličinu grešnikova prekršaja, nego prenijeti Božji poziv na obraćenje. Grešnik ne smije biti tvrda srca i odbiti ili zanemariti opomenu. Evanđelje također zahtijeva da se pođe k bratu koji griješi: „Pogriješi li brat tvoj, idi i pokaraj ga!". Tu zadaću su preuzeli apostoli, predali je biskupima i svećenicima, a Crkva je obdarena sakramentom pomirenja, blagoslovljenim mjestom gdje se grešnicima otpuštaju grijesi; pomiruje ih se s Bogom, gdje nalaze mir duši i gdje ih zajednica prima ponovo u svoje društvo. Sv. Matej savjetuje četiri stupnja u procesu opominjanja: osobna opomena ili opomena u četiri oka, opomena uz svjedoke, izlazak pred zajednicu i na kraju pripuštanje grešnika njemu samome, ograđujući se od njegova ponašanja, jer se zajednica ima pravo zaštiti od onih koji je ugrožavaju i uporno razbijaju njezino jedinstvo, slično kao kad izdvajamo natrulu jabuku iz mnoštva zdravih ili još bolje, kao što oboljele od zarazne bolesti stavljamo pod posebnu brižnu izolaciju, ne da ih isključimo, nego da im se bolje pomogne, a da se u isto vrijeme zdravi zaštite od njegove zaraze. Bratska opomena u četiri oka znači da se razgovor odvija kao brat s bratom. Tu je moguće iskreno, prijateljsko suočenje, kao pred zrcalom: prijestupnik se vidi u bratovim očima i tada je moguće da se posrami, ponizno pokaje i vrati s krivoga puta. Jednako tako i pred svjedocima: uvjeravanja drugih pomažu prijestupniku da lakše dođe do istine o sebi, drugi mu pomognu da uvidi kako nije ispravno ono u što je bio uvjeren. Izlazak pred zajednicu nije ponižavanje brata koji griješi, nego pozivanje i njega i zajednice na suodgovornost. Brata se ni tu ne smije stavljati na stup srama, čak ni grditi odozgor teškim riječima i prijetnjama. Zajednica zapravo staje na dobru stranu zalutaloga, pa ona pretegne i omogući mu da pobijedi svoju tamnu stranu koja ga je bila zarobila. Naravno, sav taj trud u nekim slučajevima neće biti dovoljan, jer i grešni brat ima slobodnu volju s kojom može ostati vezan uz svoj grijeh. Tada i zajednici i njemu ostaju dva neizmjerno bogata sredstva. Prvo, molitva u kojoj se otvara Božjoj milosti i nadilazi vlastite granice. To je u prvom je redu zajednička molitva kadra osloboditi grešnika od njega samoga, njegove zarobljenosti i ozdraviti ga od sljepoće za istinu. Drugo je sredstvo sakrament ispovijedi koja ima moć razvezati sve spone kojima nas grijesi vežu i zarobljuju. Ima tu nešto od one istinske slobode što dolazi od Kristove milosti koju je dao ispovjednicima: „Što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno i na nebesima", slobode djece Božje. Za ova dva sredstva praktično ne postoje granice, jer smo svoju stvarnost kako god bila opterećena grijehom, otvorili Božjoj svemogućnosti. Odgovorni, koji imaju brata na duši i ljubavlju ga žele izvući iz ponora osobne grešnosti, unose Krista a njegova ljubav nemoguće čini mogućim.