Nalazite se u > Liturgija dana

11. kolovoza 2019. - XIX. nedjelja kroz godinu - c

11. kolovoza 2019. - XIX. nedjelja kroz godinu - c

Odgovorna vjera očekuje Gospodara

(Mudr18, 6-9; Heb 11, 1-2.18-19; Lk 12, 32-48 ili 12, 35-40)

„Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo… Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara…" To je misao vodilja liturgije oslonjena u cijelosti na vjeru i Božju riječ.

Čini se da je u čovjekovu prirodu upisan zakon gledanja: vjerujem u ono što vidim. Vjera međutim traži obrnuti proces: blaženi koji ne vide, a vjeruju. Ljudima drevnih civilizacija i mitologija vjera, bolje reći religioznost, bila je sastavni dio života, ali kako da se u vjeri snađe suvremeni čovjek oslonjen na znanost i njezina otkrića? Riječ Božja mu za uzor stavlja Abrahama koji ozbiljno shvaća Božju riječ i po njoj živi. Kad ona zapovijeda da napusti svaku sigurnost i pođe u nepoznato on je slijepo sluša. Nema gledanja, nema znanja, ali nema ni oklijevanja. Riječ je Božja vjerniku jedini oslonac, a kad u nepoznato krene s ljubavlju, onda je ne samo vjernik, nego i svet čovjek. Umjesto gledanja vjernik se nada, uvjeren je da će Bog ispuniti svoje obećanje i zato sluša. Odgovor na Božju riječ njegov je credo koji izgovara ne samo kao molitveni obrazac ili uzvišenu molitvu, nego kao djelovanje, ponašanje, osobni životni stav pred vlastitim životom i pred Bogom. Takvoj čovjekovoj vjeri Bog šalje Duha Svetoga da ga učvršćuje na teškom putu neizvjesnosti i da Bog može ostvariti svoje naume. Sve je to vidljivo u Abrahamovu životu: on je vjernik, izlazi iz Ura i kreće u Obećanu zemlju. Isus je još više vjernik: napušta zemaljsku egzistenciju prikazuje se Ocu kao žrtva kojom spašava svijet, a Otac ga diže iz mrtvih i uvodi u svoju slavu. To napuštanje nečega i odlaženje nekamo prisutno je i kod Isusovih učenika: napuštaju Jeruzalem i odlaze po svem svijetu da narodima navijeste spasenje krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Vjera, dakle, uvijek obvezuje: treba slušati, činiti, biti odgovoran, polagati račun. Ovdje bi se bilo dobro upitati: kako mi primamo Božju riječ? Jesmo li joj poslušni? Kakav životni stav zauzimamo kao kršćani koje vodi Božja riječ? Nama ona doduše nije došla u obliku izravne objave, nego preko zajednice, obiteljske (roditelja) i župne (kršćansko okruženje i tradicija). Crkva je velika obitelj koja svakomu od nas prenosi vjeru, pomaže nam da je živimo, krijepi je sakramentima, vodi i usmjerava preko pastira i duhovnika. Vjernik nikad nije sam, uvijek je u zajednici vjernika. Zajednica podržava i nosi vjeru pojedinaca, dok pojedinci svojom originalnom vjerom jačaju zajedništvo te ono postaje pouzdan putokaz svima koji putuju. Mi katolici kažemo da nas na putu vjere prati i zagovara Marija, duhovna majka i da želi da nam vjera bude živa, radosna, jaka, da unosi sigurnost u neizvjesna povijesna tumaranja, da bude svjetlo kad se hodočasnicima zamrače horizonti. Evanđelje tvrdi da se vjernici, u toj neizmjernoj povorci, trebaju odlikovati bdijenjem i odgovornošću, jer je njima Krist povjerio Radosnu vijest spasenja da ju navještaju i životom svjedoče. Oni naime znaju što je cilj putovanja, kada treba stati, kada krenuti. Netko nas je usporedio s Izraelom na putu kroz pustinju. Bog je svoj narod vodio stupom od svjetla. Pratio ga je oblakom koji se spuštao da narod stane, da se utabori i postane veliki grad. Kad se oblak dizao, narod je organizirao pokret. Bilo je i tada onih kojima se nije dalo putovati, zaspali bi, tromi, umorni, razočarani. Bilo je čak i onih koji su se vraćali u Egipat. Ono što su Izraelcima bili stup svjetlosti i oblak, to je Crkvi, novom Izraelu, Riječ Božja. Kršćani vjeruju toj Božjoj riječi i po njoj žive. Ona im kaže kada treba zastati, kada kretati naprijed. Crkva je na Drugom vatikanskom saboru, dobila znak da odlučno krene naprijed, da ne zaostaje za svijetom i da svijetu bude svjetlo i nada. I u našem vremenu ima onih kojima se ne da putovati, boje se, zaspali su, ne čitaju znakove vremena, ne samo da misle kako će Gospodar okasniti, prestali su vjerovati u njegov dolazak. Živimo povijesnu dionicu puta na kojoj su promjene česte, dramatične, zavladao je relativizam vrednota, oslabile su dogme, nestalo sigurnosti, narodi su u neprestanom previranju, vlada opća dezorijentacija pojedinaca i skupina. Postoji li u ovom svijetu išta čvrsto i pouzdano? Postoji. Riječ Božja stalna poput nebesa i naša vjera.
11. kolovoza 2019. - XIX. nedjelja kroz godinu - c
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi