Sinoć sam se vratio s apostolskog putovanja u Mozambik, Madagaskar i Mauricijus. Zahvaljujem Bogu koji mi je omogućio ovo putovanje kao hodočasnika mira i nade i još jednom upućujem izraze zahvalnosti vlastima tih država, episkopatima koji su me pozvali i primili s tolikom ljubavlju i pažnjom kao i apostolskim nuncijima koji su toliko radili na ovom putovanju.

Nada svijeta je Krist, a njegovo je evanđelje najmoćniji kvasac bratstva, slobode, pravde i mira za sve narode. Svojim posjetom, stopama svetih evangelizatora, nastojao sam donijeti ovaj kvasac, kvasac Isusov, stanovništvu Mozambika, Madagaskara i Mauricijusa.

U Mozambik sam pošao širiti sjeme nade, mira i pomirenja u zemlji koja je toliko trpjela u nedavnoj prošlosti zbog dugotrajnog oružanog sukoba i koju su prošlog proljeća pogodila dva ciklona koja su nanijela vrlo ozbiljnu štetu. Crkva i dalje prati mirovni proces u kojem je također 1. kolovoza učinjen korak naprijed s novim sporazumom među stranama. I ovdje bih se želio zaustaviti kako bih se zahvalio zajednici Svetoga Egidija koja je veoma mnogo truda uložila u ovaj mirovni proces.

U tome smislu ohrabrio sam vlasti te države, potičući ih da rade zajedno za opće dobro. Potaknuo sam okupljene mlade, pripadnike različitih vjeroispovijesti, da grade zemlju, prevladavajući rezignaciju i tjeskobu, šireći prijateljstvo u društvu i njegujući tradiciju svojih pređa. Biskupima, svećenicima i posvećenim osobama, s kojima sam se susreo u katedrali u Maputu, posvećenoj Bezgrešnoj Djevici, predložio sam put Nazareta, put velikodušnoga „da" Bogu u zahvalnome sjećanju na njegov poziv i vlastite korijene. Snažan znak ove evanđeoske prisutnosti jest bolnica u Zimpetu, na periferiji glavnoga grada, sagrađena predanim zalaganjem Zajednice Svetoga Egidija. U ovoj sam bolnici vidio da su najvažniji bolesnici i svi rade za bolesne. K tome, nisu svi iste vjerske pripadnosti. Ravnatelj te bolnice je žena, znanstvenica, dobra žena, koja se bavi proučavanjem AIDS-a. Ona je muslimanka, ali ona je ravnateljica, a bolnicu je izgradila Zajednica Svetoga Egidija. Ali svi, svi zajedno za narod, ujedinjeni, poput braće. Vrhunac mojega posjeta Mozambiku bila je misa, slavljena na stadionu po kiši, ali svi smo bili sretni. Pjesme, vjerski plesovi… tolika sreća. Nije važno što je padala kiša. I tu je odjeknuo poziv Gospodina Isusa: „Ljubite svoje neprijatelje" (Lk 6, 27), sjeme istinske revolucije, revolucije ljubavi, koja gasi nasilje i rađa bratstvo.

Iz Maputa sam otputovao u Antananarivo, glavni grad Madagaskara. Zemlja je to bogata prirodnim ljepotama i resursima, ali obilježena velikim siromaštvom. Izrazio sam nadu da će, nadahnut svojim tradicionalnim duhom solidarnosti, madagaskarski narod uspjeti prevladati nedaće i izgraditi budućnost razvoja združujući poštivanje okoliša i socijalnu pravednost. Kao proročki znak u tome pravcu posjetio sam „Grad prijateljstva" – Akamasoa koji je osnovao misionar lazarist, otac Pedro Opeka: ondje se nastoji združiti posao, dostojanstvo, brigu za najsiromašnije, obrazovanje za djecu. Sve nadahnuto evanđeljem. U Akamasoi, blizu kamenoloma granita, uzdigao sam Bogu Molitvu za radnike.

Zatim sam u samostanu sestara karmelićanki imao susret s kontemplativnim redovnicama iz različitih redovničkih zajednica: doista, bez vjere i molitve nije moguće graditi grad dostojan čovjeka. S biskupima te zemlje obnovili smo svoju obvezu da budemo „sijači mira i nade" posvećujući brigu Božjem narodu, posebno siromašnima, i našim prezbiterima. Zajedno smo odali počast blaženoj Victoiri Rasoamanarivo, prvoj Madagaskarki uzdignutoj na čast oltara. S mnogobrojnim mladima – mnoštvo mladih na tome bdjenju, baš ih je bilo mnogo –, doživio sam bdjenje bogato svjedočanstvima, pjesmama i plesovima.

U Antananarivu je nedjeljna euharistija slavljena na velikom „Biskupijskom polju": veliko se mnoštvo okupilo oko Gospodina Isusa. I konačno, u Institutu Saint-Michel, sreo sam svećenike, posvećene žene i sjemeništarce i bogoslove iz Madagaskara. Bio je to susret u znaku uzdizanja hvale Bogu.

Ponedjeljak je bio posvećen posjetu Republici Mauricijus, poznatoj turističkoj destinaciji, ali koju sam odabrao kao mjesto integracije različitih etničkih skupina i kultura. Naime, tijekom posljednja dva stoljeća na taj su arhipelag pristigli pripadnici različitih naroda, osobito iz Indije, a nakon neovisnosti doživio je snažan ekonomski i društveni razvoj. Ondje postoji snažan međureligijski dijalog, ali i prijateljstvo među poglavarima različitih vjeroispovijesti. To je nešto što bi se nama moglo činiti čudnim, ali oni tako doživljavaju prijateljstvo koje je prirodno. Kad sam ušao u biskupski dvor dočekao me ondje prekrasan buket cvijeća, bio je prelijep: poslao ga je veliki imam u znak bratstva.

Sveta misa na Mauricijusu slavljena je kod Spomenika Marije Kraljice mira u spomen na blaženog Jacques-Désiréa Lavala, prozvanog „apostolom mauricijskog jedinstva". Evanđelje blaženstava, osobna iskaznica Kristovih učenika, u tome je kontekstu lijek protiv sebičnog i diskriminatornog blagostanja. Evanđelje i blaženstvo su lijek za to sebično i diskriminirajuće blagostanje i ujedno kvasac istinske sreće prožete milosrđem, pravdom i mirom. Bio sam zadivljen onim što biskupi poduzimaju na evangelizaciji siromašnih. Kasnije, u susretu s vlastima Mauricijusa, izrazio sam zahvalnost za predani rad na usklađivanju razlika u zajedničkom projektu i uputio sam ohrabrenje da se nastavi sposobnost prihvaćanja te da se poduzmu daljnji napori oko očuvanja i unaprjeđivanja demokratskog života.

Stigao sam tako jučer navečer u Vatikan. Prije početka nekog putovanja i na povratku uvijek odem kod Majke Božje, kod Salus Populi Romani, da me ona prati na putovanju, kao Majka, da mi kaže što moram činiti, da čuva moje riječi, moje geste. S Majkom Božjom sigurno kročim putem.

Draga braćo i sestre, zahvaljujmo Bogu i zamolimo ga da sjeme bačeno na ovome apostolskom putovanju urodi obilnim plodovima za narode Mozambika, Madagaskara i Mauricijusa. Hvala vam!

Na kraju pozdrava talijanskim hodočasnicima

Sutra slavimo spomen Presvetog imena Marijina. Pozivam sve da uzdignu svoj pogled Majci Božjoj i dopuste da ona u njima probudi kršćanske osjećaje, kako bi živjeli i sve više i više nasljedovali njezina Sina Isusa. Hvala!

Tiskovna konferencija pape Franje u zrakoplovu na povratku iz Afrike

Dva sata nakon polijetanja iz zračne luke u Antananarivu, na putu prema Rimu 10. rujna, papa Franjo više od sat vremena razgovarao je s novinarima koji su putovali u istom zrakoplovu te odgovarao na njihova pitanja.

Sveti Otac spomenuo se radosti djece s kojom se susreo te ponovno istaknuo da je dužnost države pobrinuti se za obitelj. Rekao je da je ksenofobija bolest, i zatražio da se identitet narodā očuva od ideoloških kolonizacija. Osvrnuo se također na kritike koje mu stižu, a na pitanje o napastima raskola odgovorio je: Molim se za to da ih ne bude, ali ne bojim se.

Na pitanje jednoga mozambičkog novinara što očekuje od mirovnoga procesa u Mozambiku, Papa je kazao da se nada da će se on nastaviti, iako je imao svoje dobre i loše trenutke, ali je na kraju završio povijesnim zagrljajem. Molim se za njegov nastavak i pozivam sve da se potrude kako bi on doista napredovao (…) Vođe suprotstavljenih stranaka trebaju se potruditi ići jedan drugom u susret, rekao je Papa, a onda zahvalio svima koji su pomogli u tom mirovnom procesu.

Istoga je novinara zanimao i problem mladih u Africi. Afrika je mladi kontinent, primijetio je Papa, ako ga usporedimo s Europom, ponovit ću ono što sam rekao u Strasbourgu: majka Europa postala je gotovo „baka Europa". Ostarjela je, u Europi proživljavamo vrlo tešku demografsku zimu. Moje je osobno mišljenje da je problem u blagostanju; u privrženosti blagostanju. Važni su blagostanje i mir, ali to vodi do starenja.

Afrika je, naprotiv, puna života, kazao je Papa te istaknuo kako su ga se posebno dojmili ljudi koje je viđao tijekom putovanja, koji su dizali uvis svoju djecu kao da žele reći „to je moje blago, to je moja pobjeda, moj ponos". Dijete je blago siromašnih. Ali, dijete je također blago domovine, zemlje, primijetio je Papa. Vaš je izazov odgojiti te mlade i donositi zakone za njih; obrazovanje je u ovom trenutku glavni izazov u tvojoj zemlji. Zakoni o odgoju i zdravlje u ovom su trenutku tamo prioriteti, rekao je Papa obraćajući se novinaru iz Mozambika.

Ksenofobija je bolest, i nije problem samo u Africi. Ona je ljudska bolest, poput ospica. To je bolest koja uđe u neku zemlju, pojavi se na kontinentu, i počnu se graditi zidovi koji, međutim, ostavljaju samima one koji ih grade. U Africi postoji kulturalni problem koji valja riješiti, a to je tribalizam. Za to je potrebno zauzimanje u odgoju, približavanje različitih plemena kako bi se stvorila jedna nacija, napomenuo je Papa.

Odgovarajući novinarki s Madagaskara na pitanje o mladima i obitelji, papa Franjo istaknuo je da je obitelj zacijelo odgovorna za odgoj djece; za prenošenje vrijednosti mladima, za njihovo odrastanje. Na Madagaskaru je problem obitelji povezan sa siromaštvom, s nedostatkom posla, a često i s iskorištavanjem na poslu. Bitni su zakoni koji zaštićuju rad i obitelj, ali i obiteljske vrijednosti koje često postoje, ali ih siromaštvo uništi, primijetio je Papa te istaknuo da država treba brinuti o obitelji i o mladima.

Sveti Otac osvrnuo se i na međunarodne ustanove te napomenuo da ih valja jačati. Treba omogućiti da Ujedinjeni narodi dobro obavljaju svoju ulogu, te da Europska unija ojača sa stajališta pravednosti, bratstva i zajedništva. Upozorio je na ideološke kolonizacije koje žele ući u kulturu narodā i promijeniti ju te homogenizirati čovječanstvo. Zamisao je to globalizacije poput kugle. Naprotiv, prava globalizacija nije kugla, nego poliedar u kojemu svaki narod čuva svoj identitet, ali se ujedinjuje s cijelim čovječanstvom. Ideološka kolonizacija pak želi izbrisati identitet drugih kako bi svi postali jednaki. Valja poštovati identitet naroda, to je pretpostavka koju treba uvijek štititi, istaknuo je Papa.

Što se tiče komunikacije i informiranja, Sveti Otac prije svega je istaknuo da komunikacija treba biti čovječna, a to znači konstruktivna, odnosno treba pomoći u rastu drugoga. Komunikacija se ne smije rabiti kao ratno sredstvo, jer je protiv čovjeka, uništava.

Zaštita okoliša, morā i prirode općenito, bila je još jedna tema na koju se osvrnuo Papa te pritom podsjetio na molitvenu nakanu za ovaj mjesec, a to je upravo zaštita oceana koji nam daju i kisik koji udišemo. Treba štititi ekologiju, biološku različitost koja je naš život, i kisik, koji je naš život. Međutim, i u tom smislu Papa je upozorio na korupciju. Kada se društveno-politička odgovornost preuzme kao osobna korist, tada se iskorištavaju vrijednosti, priroda i ljudi, upozorio je Sveti Otac.

Što se pak tiče upućenih mu kritika, Papa je rekao da one uvijek pomažu. Kada netko primi neku kritiku odmah si treba postaviti autokritiku i upitati se je li to istina ili nije. Ja iz kritika uvijek izvlačim neku prednost. Kritika je čimbenik gradnje, i ako tvoja kritika nije ispravna budi spreman za odgovor koji ćeš dobiti, te tako razviti dijalog i postići dobar rezultat. To je dinamika istinske kritike, objasnio je Papa te dodao da je iskrena kritika otvorena za odgovor, a to pomaže i izgrađuje.

Naprotiv, kritizirati ne želeći čuti odgovor, i ne sudjelovati u dijalogu, znači ne voljeti Crkvu; to znači da se slijedi neka zadana ideja da se promijeni Papa ili da dođe do raskola. Mogućnost raskola u Crkvi uvijek postoji, ali je to mogućnost koju Gospodin ostavlja ljudskoj slobodi. Ne bojim se raskola; molim se za to da ih ne bude, jer je u igri duhovno zdravlje mnogo ljudi. Neka bude dijaloga, neka bude ispravljanja ako dođe do neke pogreške, ali put raskola nije kršćanski, napomenuo je papa Franjo

Papa stigao u Rim

Papa Franjo završio je svoje 31. inozemno putovanje, četvrto u Afriku - zrakoplov „Air Madagascar" nakon desetosatnog leta sletio je nešto prije 18 sati u rimsku zračnu luku Ciampino. Papa se odmah otišao pomoliti u baziliku Sv. Marije Velike, kao što to uobičava prije i nakon svakoga putovanja.

Završio je Papin put u Mozambik, Madagaskar i Mauricijus i nakon tih dana ostali su utisci, radosna lica djece, žena i muškaraca koji su pratili papu Franju prašnjavim i blatnim putovima Maputa i Antananariva i koji su organizirali prekrasne liturgije koje su se slavile u te tri zemlje. Radost koju su izrazili unatoč teškoćama i oskudnim uvjetima u kojima su mnogi od njih prisiljeni živjeti, sve nas može poučiti. Uči nas da za procjenu blagostanja jednog naroda nisu dovoljne mjere vezane samo uz gospodarske podatke, nego uz vjeru, prijateljstvo, odnose, obitelj, solidarnost, radost u malim stvarima i raspoloživost vlastitog darivanja, koji nikada neće biti predmet statistike, napisao je u osvrtu na putovanje glavni urednik programa Radio Vatikana Andrea Tornielli.

Najdirljiviji trenutak cijelog pohoda, bez sumnje, bio je susret s 8000 djece u Akamasoi, u mjestu gdje je prije bilo veliko odlagalište smeća, a gdje su sada male dostojanstvene kuće, škole i mjesta za odmor. To djelo koje je prije tridesetak godina započeo o. Pedro Opeka jedno je od mnogih skrivenih blaga Katoličke Crkve u svijetu. To djelo utjelovljuje kršćansku nadu. Zahvaljujući zalaganju tog misionara, tisuće su obitelji našle posao i dostojanstvo, i tisuće je djece dobilo krov nad glavom, hranu i mogućnost školovanja. Svečana dobrodošlica koju su djeca u Akamasoi izrazila Papi, hrana je za dušu. Koliko je takvih poput o. Pedra u Africi, Aziji, u Latinskoj Americi, no i na najtežim periferijama Zapada, istaknuo je Tornielli.

Promatrajući lica te djece, sretne zato što su u svojoj kući ugostili čovjeka obučenog u bijelo, koji je došao iz Rima, susrećemo se s najdubljom biti Crkve i njezinim poslanjem: naviještati evanđelje i promicati ljudsko dostojanstvo. Evangelizirati izabirući blizinu s najslabijima i odbačenima. Evangelizirati svjedočeći prisutnost Boga koji je odlučio živjeti i ostati uvijek među svojim narodom, kao što je rekao papa Franjo u Akamasoi. Tih je dana Papa više puta apelirao na svećenike, redovnike i redovnice da ponovno zapale vatru istinskoga misionarskog duha koji se ne može ne obazirati na one koji trpe, napisao je Tornielli.

Papa Franjo također je pozvao da uvjete siromašnih ne smatramo nepromjenjivom činjenicom. Nemojte nikada odustati pred štetnim učincima siromaštva, nemojte nikada popustiti iskušenjima laganog života i nemojte se nikada povući u sebe, rekao je Papa. Druga zajednička nit koja je povezala događaje putovanja bio je poziv na odgovornost vlada, političkih vlasti i društva, kako bi se tražili novi putovi razvoja. Inovativni putovi koji mogu dovesti u pitanje sadašnji gospodarsko-financijski model, čineći narode protagonistima izgradnje pravednije i solidarnije budućnosti, s više poštovanja dostojanstva ljudskog života, kultura i tradicija, s više poštovanja prema stvorenom koje nam je dano kako bismo ga prenijeli svojoj djeci, a ne da ga opljačkamo. To su bile poruke izgovorene u Africi i za Afriku, ali upravljene i svima nama, zaključio je Tornielli.