11. studenoga 2018. - 32. nedjelja kroz godinu
Udovičin zadivljujući dar
(1 Kr 17,10-16; Heb 9,24-28; Mk 12,138-44)
Dvije su siromašne udovice u središtu Božje riječi. Bog je čudesno nagradio njihovu velikodušnost. Udovica se iz Sarfate spremala za posljednji obrok, oproštajnu večeru od života koji nije više nudio nikakve mogućnosti, nikakvu budućnost. No ona je ipak povjerovala prorokovoj riječi, pa je s njim podijelila svoj posljednji zalogaj. Tako joj je došlo spasenje: u ćupu nije nestalo brašna ni u vrču ulja. Udovica pred hramskom blagajnom također je vjerovala; sve svoje pouzdanje je stavila u Boga i tiho, bez truba i hvalisanja darovala svoj posljednji novčić. Nije se bojala zbog toga što više ništa nema; davanje od srca, iz povjerenja, oslobađa od straha, od bilo kakve računice i što je najdivnije: davala je sebe dijeleći s Bogom životnu sudbinu, uvjerena da je Bog neće ostaviti na cjedilu. Svoju je skromnu zemaljsku sigurnost u velikoj nadi zamijenila onom mnogo većom koja dolazi od Boga. Ona je vjerom zadivila Isusa pa ju je pohvalio i učenicima dao za uzor, a nas poučio da je Božje gledanje različito od našega. Mi kada dajemo brojimo, zbrajamo: što više - to vrjednije! Bog ne gleda novčanice, ne zbraja, ne važe. Bog mjeri darove po raspoloženju koje darovatelj nosi u srcu. Dar je to veći što je više vjere i ljubavi u srcu. Dar izvana može biti neznatan kao udovičin sitniš, ali je u njegovim očima cijelo bogatstvo. Udovice su dale na izvan neznatni dar (komad kruha i sitniš), ali jer su dale sve što su imale, k tomu s vjerom i s ljubavlju, Bog je njihovo darivanje visoko cijenio, divio se i božanski ih nagradio. Na drugoj su strani bogataši, farizeji i pismoznanci koji su u riznicu donosili velike svote. Ne treba prezirati njihov dar, jer se od njega uzdržavao hram. Novcem i danas možemo mnogo toga pokrenuti, unaprijediti i činiti dobro potrebitima. Isus je kritizirao njihov način davanja: daju od svoga suviška, trube, hoće pompu, hvalu, pothranjuju vlastitu taštinu, traže privilegije u društvu, slavu i priznanja od ljudi, zato je njihovo davanje u Božjim očima neznatno. Bog najprije gleda srce i dušu darovatelja, a onda njegov dar. Udovičino skromno, skrovito i velikodušno darivanje bilo mu je puno draže, jer je u njemu bila cijela darovateljeva životna sudbina. Takvo je darivanje slično Božjemu. Bog ljude obogaćuje sobom i njegovo davanje nije u prvom redu od ekonomske ili gospodarske, nego od životne važnosti. Slično je transfuziji koja prenosi najveću vrijednost, život i spašava onoga koga je smrt ozbiljno ugrozila. Nečija darovana krv spašava život, a darivatelj ne poznaje učinak svoje darežljivosti.
Riječ Božja nas uči da uvažavamo smisao bogatstva i siromaštva. Ako bogatstvo razbija jedinstvo, unosi podjele u zajednice, to je zapravo siromaštvo. Ako pak siromaštvo nosi u sebi povjerenje, poštenje i ljubav, ono će bogatiti pojedinca i izgrađivati zajednicu. Prva Crkva je bila poput udovica: skromna glede materijalnog posjedovanja, ali suosjećanje i dijeljenje vjernika tu je Crkvu sve više bogatilo i brojem i kvalitetom novih vjernika.
Suvremeni mentalitet promiče materijalno bogaćenje, zaradu, uživanje i novac. Svijetom vladaju politički moćnici u sprezi s bogatašima i tako produbljuju jaz između bogatih i siromašnih, pogoduju egoizmu, nepravdi, nasilju, ratovima, a civilizaciju udaljavaju od Božjega kraljevstva ljubavi i mira. No i u tom svijetu, na sreću, postoji evanđeosko iskustvo dijeljenja, niču karitativne oaze u kojima je vidljivo da se Bog brine za ljude po dobroti drugih ljudi koji su naučili mudrost davanja i dijeljenja onoga što se posjeduje i što se jest svjedočeći ljepotu sebedarivanja. Postoji dakle evanđeoski kvasac i on uspješno i mnogostruko djeluje u društvu. Učimo od Božje riječi: dijelimo! Što ćemo dijeliti? Bogatstvo, ne toliko materijalno i novčano iz džepa i s knjižica koliko bogatstvo koje nosimo u sebi, a kojega su ljudi najpotrebniji. Suvremenom čovjeku je, primjerice, dragocjeno vrijeme. Vremena imamo premalo za sebe, za bližnje, za Boga. Imati vremena, posvetiti koji trenutak bližnjima, pravo je bogatstvo. Svijet treba kršćane koji znaju posjetiti bolesnika, dragocjeno vrijeme podijeliti sa starijim osobama, porazgovarati s osamljenima, utješiti žalosne, obradovati potištene, napisati pismo prijatelju, pomoliti se Bogu, doći rado na svetu misu. Tko svojim životnim optimizmom obogaćuje druge, sam se bogati. Bog ga vidi i istinski mu se raduje.