Sveta Ivana Franciska de Chantal rođena je u Dijonu 28. siječnja 1572. godine. Otac joj Benignus Frèmyot bijaše predsjednik Burgundskog parlamenta. Bio je oduševljeni katolik, vjeran kralju, zbog svojih je načela svakodnevno trpio, pljačkali su mu kuću i imanje. Majka joj umire rano. Djetinjstvo živi u sjeni hugenotskih ratova. Vjerni otac vodio je svoje troje djece i preko ruševina i opustošenih crkava i samostana euharistijskom Spasitelju. U takvim prilikama Ivana Franciska dozrela je ranije nego njezine prijateljice.

Imala je prilike udati se za kalvina. Nije pristala, već je izjavila: "Radije život u tamnici nego u kući krivovjerca.”

Franciska se udala za baruna de Chantala. Bila je dobra žena i majka, vrijedna domaćica, ali je uvijek našla vremena za molitvu. Rodila je šestero djece, od kojih je dvoje rano umrlo. Svakoga dana sudjelovala je sa svojom djecom na Svetoj misi, i svaki dan je učinila neko dobro djelo siromasima i bolesnicima. Jedanput je obećala kako neće nikoga odbiti tko je zamoli milostinju i to je savjesno ispunjavala.

Nebo njezine sreće izgledalo je vedro i bez oblaka. Nakon poroda najmlađeg dijeteta, muž joj je poginuo u lovu. Ostala je udovica, a bilo joj je tek 29 godina. Tada je učinila zavjet kako se više neće udavati.

U to vrijeme upoznala je svetog ženevskog biskupa Franju Saleškoga i izabrala ga za ispovjednika. On joj je postao od Boga poslani duhovni vođa. Svetac se već dulje vremena bavio mišlju osnivanja reda "Pohođenja Marijina". Članovi reda ne bi živjeli u klauzuri nego bi služili bolesnima, siromašnima i utamničenima. U Franciski je našao dušu koja bi mogla poslužiti njegovim planovima. Na blagdan Presvetog Trojstva god. 1610. Franciska je s još dvjema damama iz Annecyja stavila na sebe redovničku koprenu. Velikodušno je oprostila ubojici svoga muža i ubojičinu djetetu bila kuma na krštenju.

Red bez klauzure nije bio odobren, pa je sveti Franjo Saleški morao sestrama "Pohođenja Marijina" uvesti strogu klauzuru, umjesto dvorenja bolesnika, počinju odgajati žensku mladež. Ipak je nutarnja crta novog rada bio duh blagosti kojega su usvojile od svetog Franje Saleškog. Umjesto vanjske stroge pokore naglašavale su krotkost i poniznost sveca. Kao najljepši cvijet u Redu "Pohođenja Marijina" procvast će kasnije sveta Margareta Alacoque, kojoj će Gospodin povjeriti tajne svoga Srca i kojom će se poslužiti za uvođenje u Crkvu blagdana Srca Isusova.

Nekoć brižna majka i žena Franciska postaje odlična poglavarica i duhovna majka svojim kćerima. S dubokim mističnim životom znala je ujediniti rad za dobro bližnjega. Od njezinih pisanih djela glasovita su njezina pisma svetom Franji Saleškom. Njezin red brzo se proširio i u godini svetičine smrti bilo je već 82 samostana "Pohođenja Marijina". Umrla je 13. prosinca 1641. u Moulinsu. Svetom ju je proglasio 1767. godine papa Klement XIII.

Jedan samostan "Pohođenja Marijina” nalazi se u Zagrebu uz kapelicu Corpus Domini, gdje je svaki dan izloženo na klanjanje Sveto Otajstvo.

Sveta Hilarija, majka  svete Afre, pogubljena zajedno s trima sluškinjama (Dignom, Europijom i Eunomijom), i s još 25 svojih kolegica dok su u Augsburgu molile na grobu svete Afre za Dioklecijanova pirogonstva.

Sveti Euplije, đakon - Ubijen za Dioklecijanova i Maksimijanova pro­gonstva u Kataniji (Sicilija).

Sveti Anicet i Fotin, braća i njihovi prijatelji, mučenici u Nikomediji za cara Dioklecijana.

Sveti  Gracilijan  i  Felicisima,  djevica,  mučenici  u  Falariji   (Toskana).

Sveti Porkarije, opat u Lerinskom samostanu, i 500 njegovih redovnika, pogubljeni od barbara 731. godine.