12. lipnja 2016. - 11. nedjelja kroz godinu - c -
Ljubavlju protiv grijeha i smrti
2 Sam 12, 7-10.13; Gal 2, 16. 19 - 21; Lk 7, 36 - 8, 3 ili 7, 36-50)
Neki misle da su sadržaji iz prvoga čitanja sablažnjivi. Kralj David je najprije načinio preljub s lijepom Batšebom, a nakon toga je ubio njezina muža Uriju. To je sramota koju bi trebalo prije sakriti nego naviještati. Drugi opet misle da je iskrenost i istinitost biblijska odlika. Ona naime ništa ne skriva, ništa ne uljepšava, govori o ljudima i događajima bez cenzure. Farizejski je i licemjerno predstavljati se u bijeloj odjeći, ako je ispod nje prljavi čovjek, istina je da smo svi grešni ljudi. Možda su u pravu oni koji i u ovom odlomku Svetog pisma, gledaju dobro i pouku koju ono iznosi: primjerice da ljudi grešnici trebaju obraćenja i da Bog takvima prašta. Bog je kralju Davidu poslao proroka Natana da ga, lijepo upakiranom opomenom, podsjeti da mu nije svejedno kada ljudi griješe. Nije svejedno ni ljudima: David na prorokovu priču, pun gnjeva, donosi vlastitu presudu: „Smrt je zaslužio taj čovjek!". Opomena međutim završava logičnim zaključkom: „Ti si taj čovjek!" i nakon nje David pokajnički priznaje: „Sagriješio sam protiv Gospodina!" Ispjevao je jedan od najljepših pokorničkih psalama, Crkva ga i danas moli kao uzor istinskog pokajničkog raspoloženja. Ulomak je, nadalje, progovorio i o doista bezgraničnom Božjem milosrđu objavljujući da Bog grešniku daje priliku da popravi grešku i započne iznova pravednim životom. Grijeh, istina, ima svoje posljedice: prekršene su dvije važne Božje zapovijedi, tu je i društvena dimenzija: ozbiljno su narušeni međuljudski odnosi, pa ni kazna ne izostaje, ali sve je to bila prilika da se objavi istina: Bogu koji ustaje protiv grijeha nije do smrti grešnikove, nego da se obrati i da živi. Stoga je dobro da se i suvremeni vjernik ohrabri pred vlastitim grijesima: kakav god bio njegov grijeh, pred Bogom ima mjesta za novi početak. Ako je raskajanom Davidu oprošteno, i on se može i treba pred Bogom pojaviti sa svojom grešnom mrljom na bijeloj odjeći, jer eto, Božje milosrđe veće je od svake krivnje. Odjeću ne treba skrivati, treba je donijeti na čišćenje. Sv. Pavao će svoju misao uklopiti u starozavjetnu poruku: čovjek se opravdava po vjeri u Boga, a ne po djelima zakona. Isus je umro da bi grešnici mogli naći oproštenje i pred Bogom bili opravdani.
Evanđelje produbljuje starozavjetnu i Pavlovu misao na još jednom živopisnom primjeru: Javna grešnica u farizejevoj kući, žena, svjesna svoga teškog stanja i s nepodnošljivim teretom, ne obazirući se na zakonska pravila i društvene običaje, donosi pred Isusa svoju raskajanu dušu. Plače, suzama pere Isusove noge, kosom ih otire, cjeliva i maže uljem. Sve su to znakovi duboke poniznosti, predanja i ljubavi. Oni su Isusu govorili ženinu ispovijed: bila sam velika grešnica, činila sam što mi se prohtjelo, ni Boga ni ljudi nisam se bojala ni Božje ni ljudske zakone nisam poštivala. Sada mi savjest sve to predbacuje, muči me i moj život je postao nepodnošljiv, očajna sam, tražim nekoga tko bi me mogao osloboditi. Uvjerena sam da me ti možeš izvući iz ovog pakla. Znam da na to nemam pravo, ali ja vjerujem da si ti Mesija, ti me možeš ozdraviti, ti si moj jedini spasitelj. Isus ženu prima ljudskom i božanskom ljubavlju, razumije njezinu nevolju, uvažava raskajanu dušu, ne ispituje za razloge… Oslobađa je grešne prošlosti i riječima: „oprošteni su ti tvoji grijesi" i otpušta je u miru. Ona je sada drugi, novi, preporođeni čovjek. Trebalo bi se diviti, radovati, slaviti Boga za tu čudesnu preobrazbu. Gostoprimac farizej, međutim, protestira. On je čovjek zakona i za ovu ženu nema lijepe riječi. On osuđuje ne samo grešnicu, nego i Isusa misleći da je naivan, da ne zna tko je ta žena, da postupa protuzakonito, te da se tako pred svima kompromitira. Ljude obično dijelimo dobre i zle, desne i lijeve, konzervativne i napredne, poštene i nepoštene…. Blaise Pascal je rekao: Postoje dvije vrste ljudi: pravednici koji se osjećaju grešnicima i grešnici koji se prave da su pravedni. Farizej iz evanđelja misli da vrši zakon i zapovijedi, da bi Bog s njim trebao, morao biti zadovoljan i da mu nema što oprostiti, bližnje sudi, nije realan čovjek. Istina je nešto drugo: svi smo grešni, ne smijemo suditi, a trebamo obraćenje. Obraćenima Bog nudi novi početak, novo srce, novi život.
