Naša Gospa od Guadalupe (španj.: Nuestra Señora de Guadalupe) - naziv je Djevice Marije kao dio marijanske pobožnosti podrijetlom iz Meksika.

Od milja je zovu i Virgen Morena (Tamnoputa Djevica). Guadalupe - Cuatlaxupeh na jeziku Nahuatl znači: „Ona koja satire glavu zmiji". Blagdan Gospe od Guadalupe u katoličkom kalendaru slavi se 12. prosinca.

Zaštitnica je Mexico Citya (proglašena 1737.), građana grada Ponce, Puerto Rico (1757.), Nove Španjolske (1746.) (Vatikan potvrđuje taj naslov 1754. preko pape Benedikta XIV), Meksika (1895.), Latinske Amerike (papa Pio X.), Peruanskih studenata (papa Pio XII. 1951.), Kraljica Meksika i Carica obiju Amerika (papa Ivan Pavao II. 2000.)

Pobožnost potječe od ukazanja Djevice Marije domorodcu Juan Diegu - Cuauhtlatoatzinu (Orao koji govori) na brdu Tepeyacu sjeverno od Mexico Cityja od 9. do 12. prosinca 1531. godine. Obratila mu se četiri puta na njegovom asteškom jeziku nahuatlu i tražila da se na tom mjestu sagradi i posveti crkva u njenu čast.

U izvoru Nican mopohua zapisano je da je Gospa Juanu Diegu rekla i sljedeće: "Znaj, najmanji moj sine, da sam ja vazda djevica, presveta Marija, majka najistinitijeg i jedinoga Boga, po kojemu sve opstoji, koji je stvoritelj života i ljudi, gospodar neba i zemlje. Žarko želim da se na ovom mjestu sagradi moj mali sveti dom, crkva u kojoj ću puku iz ljubavi na vidljiv način iskazati milosrđe, pomoć i zaštitu. Jer ja sam zbilja vaša milostiva mati: tvoja, svih onih koji zajedno nastavaju ovu zemlju i svih onih koji me ljube, zazivaju, obraćaju i potpuno se u mene pouzdavaju. Ovdje ću slušati vaš plač i jadikovke. Bit ćete mi u srcu i brinut ću se da vam pomognem u svim vašim brojnim brigama, patnjama i bolestima."

To je obznanio prvom meksičkom biskupu franjevcu Juan de Zumarragi, koji je pri tom susretu bio nepovjerljiv. Vidiocu se nakon povratka kući, istog dana i na istom mjestu, drugi put ukazala Gospa, koja mu je zapovijedila da sutradan ponovno zamoli biskupa. Sutradan, u nedjelju 10. prosinca 1531. Juan Diego biskupu ponovno prenosi Gospinu želju koji tada traži neki dokaz da se uvjeri u vjerodostojnost ukazanja. Juan Diego na povratku kući ponovno ugleda Gospu, koja mu obećaje dati biskupu znak koji traži. Zbog stričeve bolesti u ponedjeljak, 11. prosinca 1531., ostaje kod kuće. Sutradan, u utorak, 12. prosinca 1531., žurno odlazi potražiti ispovjednika za umirućeg strica, a na putu mu se ponovno ukazuje Gospa.

Uvjerava ga da mu stric tom prigodom neće umrijeti i šalje ga na prvobitno mjesto ukazanja gdje će ga čekati znak koji biskup očekuje. Na ogoljenom polupustinjskom brdašcu, u zimsko doba, ugledao je prekrasne kastiljanske ruže koje su biskupu i svim Španjolcima trebale poslužiti kao očigledan dokaz za istinitost čuda. Juan Diego ih bere i stavlja u tilmu (na Nahuatlu naziv za asteški izvanjski ogrtač, vrstu deke ili ponča, koriste ga siromašni Indijanci, veže se na ramenu) i iznova odlazi biskupu. Kada je pred biskupom otvorio svoju tilmu na ogrtaču se ugledala Gospina slika.

Juan Diego je nakon povratka kući našao potpuno zdrava strica Juan Bernardina, koji mu je potvrdio da se i njemu ukazala Gospa, da ga je ona ozdravila i da je njen naziv, kojim će biti čašćena na slici, prema njezinim riječima, Uvijek Djevica sveta Marija Guadalupska.

Nakon ukazanja, milijuni Meksikanaca postali su katolici. Svetište je jedno od najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu. Priznato je od Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Juan Diega svetim 2002. u bazilici Gospe od Guadalupe.

Sveta Ivana Franciska rođena je 1572. godine u plemićkoj obitelji Frémyot. Udala se za baruna Chantal u dobi od 20 godina i provela s njim sretne i radosne godine braka u kojem je rodila 6 djece od kojih je četvero ostalo na životu (3 kćeri i l sin).

Nesretnim slučajem muž joj je stradao u lovu. Ostaje sama kao udovica s djecom na rubu očaja i briga. Odvažno se znala suočiti s pro­blemom odgoja i skrbi za djecu. Nalazila je isto tako vremena za siro­mahe i bolesnike. Njezina jaka vjera davala joj je osmišljenja u tre­nucima napuštenosti tako što je njezin život poprimio znakove hrabrosti i odvažnosti.

Uz njezin je život usko povezan lik svetoga Franje Saleškog. On joj je bio duhovni vođa i nadahnitelj. S njim se prvi put susrela kad je pro­povijedao korizmu u Dijonu 1604. godine. To je bio odlučan čas za Ivanu u kojem je bio zacrtan put njezinoga intenzivnoga redovničkog poziva. Put koji je zacrtao taj svetac odgovarat će profinjenoj duši svetice, iako to nije bio lak put za udovicu iz bogate plemićke obitelji.

Osjećala je potrebu povući se iz svijeta i živjeti jedino za Boga. Duhovni ju je vođa kušao na razne načine, tražeći joj najbolji put koji će joj najviše odgovarati. Ujedno je želio iskušati njezin žar i poslu­šnost. Na koncu joj je predložio osnivanje redovničke zajednice sa svr­hom dvorenja bolesnika. Pristala je na duhovni plan duhovnog vođe, ali je ipak pričekala skrb za djecu, uredi imovinsko stanje te je nakon svega postala redovnica. U 38. godini života i 10. godini udovištva osniva redovničku zajednicu od Pohođenja.

Ulaskom u samostan Ivana uzima redovničko ime Franciska. Prvo sjedište nove redovničke zajednice bilo je u Annecy-ju, odakle se brzo širi po cijeloj Francuskoj. Broj zvanja je brzo rastao tako što je za Ivanina života bilo već 86 kuća sestara koje je ona gotovo sama osnovala u duhu velikog sveca svetog Franje Saleškog. Rad sestara od Pohođenja bio je zapažen, cijenjen i tražen. To je bio putokaz predanja Bogu mnoštva djevojaka toga vremena.

Njezin je život bio ispunjen radom, putovanjima, nutarnjim pat­njama ali i duhovnim utjehama. Znala je herojski podnositi sve životne poteškoće. Bila je vrijedna odgojiteljica svoje djece a isto tako i sestara redovničke zajednice. Ljubila je siromahe, bolesnike i gubavce. Malo je govorila a puno radila. Umrla je 13. prosinca 1641. godine.

Sveti Epimah i Aleksandar, aleksandrijski mučenici. Poslije različitih muka, što su ih pretrpjeli u vrijeme Decijeva progonstva, dokrajčeni su živim   krečom. Nepoznat je dan njihova mučeništva. Epimah se štuje s mučenikom   Gordijanom 10. svibnja.

Sveti Sinezije (Sinet),  rimski  mučenik. Posmrtni su mu se ostaci štovali  u opatiji Reichenau. Rimski literarni, liturgijski i arheološki izvori uopće ga ne spominju.

Sveti Hermogen, Donat i 22 prijatelja, mučenici. Prema novijim   istraživačima, radi se zapravo o Hermogenu što se štuje skupa sa svetom Menom 10. prosinca. Donat je uobičajeno ime u Africi u ranokršćansko vrijeme, a XXII bi bio iskrvareni  broj LXII, koji bi se odnosio na mučenike vojnike pokopane u  Trazonovu  groblju u Rimu.

Sveti Maksencije, Konstancije, Krescencije, Justin i prijatelji, trierski  mučenici. Ova i još  neka druga imena spominju se na olovnoj ploči   pronađenoj u kripti cr­kve svetog Paulina  u Trieru koju stručnjaci jednoglasno odbacuju kao falsifikat. Prire­đujući Martirologij, Baronije je iz nepoznatih   razloga razdijelio skupinu i uvrstio je 5. i 6. listopada i 12. prosinca.