Nalazite se u >
Liturgija dana
16. veljače 2020. - 6. nedjelja kroz godinu
Isusov novi zakon života
(Sir 15, 15-20; 1 Kor 2, 6-10; Mt 5,17-37 ili 5, 20-22a. 27-28. 33-34a. 37)
U evanđelju čitamo Isusov nastavak Govora na gori, programa nove pravednosti u kojoj on želi vidjeti svoje učenike, kršćane. Govor utvrđuje neke strateške točke, putokaze da se učenici lakše snađu. Njegov je nauk produbljenje i usavršavanje svega što je Bog već objavio svome narodu. Zato kaže da nije došao dokinuti Zakon i Proroke, nego dopuniti. U svakom civiliziranom društvu postoje zakoni. Društva koja nisu dosegla civilizacijsku razinu poznaju običaje, i kažnjavaju one koji ih ne poštuju. Izraelci su od početka imali Zakon, deset zapovijedi, kao temelj saveza i zajedništva s Bogom, a vršenje Tore, čuvalo je i promicalo kvalitetu njihovih međusobnih odnosa. Zakon su držali darom Božje ljubavi koji treba vršiti srcem, a ne samo izvana. Komentirajući vršenje Zakona, Isus primjećuje da farizeji dobro naučavaju, čak i vrše Zakon, ali nažalost, više na izvan nego srcem; ono bitno - srce nije zastupljeno, pa izvanjsko vršenje Saveza postaje licemjerno. Isus to kritizira, a svoje učenike poučava da u vršenju Zakona počnu od nutrine, jer od srca kreće put nove pravednosti. Stara pravednost, primjerice kaže: „ne ukradi!", a Isus koji je došao usavršiti Zakon, zahtijeva mnogo više; on traži da njegov učenik ne poželi tuđu stvar. Vršenje Zakona srcem je savršenije, unaprjeđuje čovjeka, a njegov odnos prema Bogu i prema bližnjima produbljuje do savršenstva, čime se uspostavlja i nova kvalitetu života. Čovjekova nutrina, u novoj pravednosti, odlučuje o plemenitosti i svetosti njegova života. Tu savjest registrira i najmanje poremećaje: gubitak ravnoteže i nemire zbog kojih se čovjek loše osjeća. To je oslikano primjerom vjernika koji dođe na svečanu liturgiju. Toga trena ne može ne osjetiti teret svađe s bratom; savjest ga opominje da to obezvrjeđuje njegov žrtveni dar i da on ne može izvršiti svoju religijsku zadaću: umjesto da posreduje pomirenje, stvara nemir. Valja ukloniti svađu, pomiriti se bratom i srce osloboditi duhovne zagađenosti da bi put k Bogu bio prohodan. Božje zapovijedi ili Zakon kale i čiste čovjekovo srce kao usijano željezo u kovačnici; bruse ga, usavršavaju i oblikuju za vršenje Božje volje. Pogledajmo to i u primjeru Božje zapovijedi Ne ubij! U srcu Isusova učenika ona bi glasila: nemoj druge ni pogledati krivo, poštuj druge ljude, nemoj ih osuđivati, ponižavati, prezirati, ogovarati; nemoj ih zvati ružnim imenima. Slično i zapovijed koja brani preljub. U srcu ljudi nove pravednosti ona ide mnogo dalje: nemoj pogledati ženu požudnim okom. Produbljuje osjetljivi odnos muškarca i žene i traži da kršćani ne slijede sirove porive i strasti, nego finim nitima Božje ljubavi, osobito ako su u braku, povezuju svoje osjećaje. Kršćani se, prema Isusovoj zamisli, čiste i od same pomisli da požele tuđeg ženidbenog druga, baš zato što žele očuvati svetu ljubav koja ih kao supružnike veže. Kad bračni drugovi pogledaju jedno drugome u oči, vide najveću i najljepšu istinu o sebi, vide svoju bogolikost. Čovjek je naime stvoren na sliku Božju koju muško-ženski odnos u ljubavi i totalnom međusobnom darivanju odražava kao u zrcalu. Bračna je ljubav objava Božja, neka vrsta utjelovljenja Božje ljubavi na licu mjesta, i ona muškarca i ženu maksimalno usrećuje. Kad se na tom mjestu pojavi preljub ili požuda, uprlja se i zatamni zrcalni sjaj čovjekove bogolikosti. Na mjestu gdje bi trebao osjećati sreću, dogodi se kvar koji osjetljiva savjest registrira kao izdaju ljubavi, a svaka izdaja ponižava i žrtvu i izdajnika. Slično je i s drugim primjerima iz evanđelja. „Vaš govor neka bude da, da – ne, ne!" Valja pročistiti ljudsku komunikaciju da bude istinoljubiva. Kad se u nju uvuče nepovjerenje zbog lažnog i prijetvornog govora u kojem kažem ''''da'''' a mislim ''''ne'''', onda ljudi pribjegavaju zakletvama; kunu se Bogom i svetinjama da bi dali vjerodostojnost svome govoru, ali govor Isusovih učenika bit će istinit i vjerodostojan, drugi će se u njega moći pouzdati, pa će svako zaklinjanje biti suvišno. Evanđelje je zrcalo: čitam i provjeravam vlastitu nutrinu: misli, srce, govor, pogled, ponašanje. Iz toga središta prosuđujem istinitost, čistoću, vjerodostojnost, poštenje. „Čuli ste da je rečeno… A ja vam kažem" zahtjev je nove pravednosti koja unosi ljubav i milost. Bog je iz ljubavi dao Zakon, ljudi s vjerom i ljubavlju trebaju zakon vršiti.
