Vjera, strahovi i povjerenje

(1 Kr 19,9a. 11-13a; Rim 9,1-5; Mt 14,22-33)

Vjera u Boga nije jednom zauvijek osvojena sigurnost, ona se utvrđuje, vježba i raste po iskustvima i događajima iz svakodnevice. U njima se vidi koliko imamo ili nemamo povjerenja u Gospodina; nekako kao u ljudskim odnosima: vjerujemo da će nas vozač autobusa prevesti u drugi grad. Vjerujemo liječnicima i s povjerenjem odlazimo na operaciju, vjerujemo prijatelju da govori istinu, da nas neće izdati. Iskustvo uči da smo ponekad puni povjerenja do oduševljenja, ali postoje i strahovi i poteškoće koje unose pometnju, pa se i vjera diže ili pada, no važno je da i po takvim iskustvima raste povjerenje u Boga.

Kako su dvojica biblijskih ljudi, prorok Ilija i apostol Petar, rasli u vjeri u Boga?

Prvo iskustvo. U sjevernom Izraelskom kraljevstvu vladao je bezbožni kralj Ahab koji je oženio kćerku feničkog kralja Izabelu, a ona je na dvoru i po cijelom kraljevstvu proširila pogansku religiju, štovanje boga Baala, tako da su politička i religijska elita, a i narod masovno prelazili na poganstvo, napuštajući vjeru otaca i Boga Jahvu s kojim su stoljećima hodili u vjernosti. Prorok Ilija je ustao i proročkom strašću branio vjeru u Boga Izraelova. Zaratio je nasmrt protiv 400 Baalovih proroka. Na brdu Karmelu je prinesena žrtva koju je nebo trebalo zapaliti na molitvu. Zazvan je Bal, nije se odazvao. Zazvan je Jahve, s neba je sišao oganj, žrtva je planula! Ilija je pobijedio, narod se oduševio, obratio i pokajao za grijeh. Prorok je tada dao smaknuti Baalove svećenike, no to je dovelo do preokreta: Izabela je zaprijetila Iliji smrću i naredila potjeru. Ilije je bio sam, nemoćan i rezigniran; spasio se bijegom u pustinju prema Horebu. Bog ga je pratio i krijepio po anđelu, a u špilji na Horebu, objavio mu se i poučio ga da on nije Bog ratova, nasilja i obračuna, da se ne poistovjećuje se s prirodnim silama: s olujom koja lomi stijene, s vihorom prolaznog zanosa i pobjeda nad drugima, s potresom kao moćni, silni i jaki Bog koji sve ruši, pred kim sve pada na koljena. Bog nije u plamenu koji spaljuje svoje neprijatelje. Jahve se nikad ne obračunava s ljudima, ne žuri u polje da čupa kukolj, da čisti zemlju od zla. Božje djelovanje je tiho i nevidljivo, poput povjetarca. Jahve je Bog života, djeluje diskretno, nenametljivo, tolerira čovjekove slabosti, lutanja, hoće da ljudi rastu, dozrijevaju da se bore protiv svojih slabosti i da se iz slobode, a ne iz prisile, opredjeljuju za njega. Vjernik Boga ne susreće u nasilju i revolucijama, nego u svakodnevnim događajima. Bog u trenucima nemoći krijepi vjernika.

Drugo iskustvo. Petar je s ostalim apostolima bio u lađi. Bila je noć, digla se bura, učenici shvaćaju kako su bespomoćni kad među njima nema Isusa, zahvatila ih je panika. U taj im se čas pridružio Isus hodajući po vodi. Bilo ga je teško prepoznati. Uvijek je teško prepoznati Boga u nevoljama, a nerijetko mislimo da nas je zaboravio. Isus im se javlja: „Hrabro samo! ja sam!"  Kad situacija nije jasna, kad smo ugroženi, riječ kao da nije dovoljna, traže se još neka uporišta, jer čovjek želi biti siguran. Stoga Petar započinje igru: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!" Isus prihvaća i kaže: „Dođi!" Oduševljeni Petar napušta svoju sigurnost, lađu i predaje se Isusu, njemu komu se do sada divio, ide u susret,  sretan što kao i on može hodati po vodi, vjera ga podržava - divan osjećaj! Ali ne za dugo. Noć, suprotan vjetar, valovi, morske dubine zaprijetile su vjeri. Petar se uplaši, svraća pogled  s Isusa na opasnosti i počne tonuti. Sva sreća da u vjeri može zazvati: „Gospodine, spasi me!" i iskusiti pomoć. Kolebljivoj vjeri Krist rado pruža ruku spasenja.