Nalazite se u

13. lipnja 2016. - Molitve utorkom

13. lipnja 2016. - Molitve utorkom

Život u gradu tekao je brzo kao što teče njegova bistra rijeka. Svatko je išao svojim putem - ''''za vlašću, zlatom il za kruhom''''. U školi, uredu, bolnici, tržnici, uobičajeni dnevni igrokaz.

Na velikoj životnoj pozornici svi imaju uloge. Neki svoju dionicu odigraju bolje, poštenije, neki lošije. Oni koji su odlučili biti bliže pravednosti češće trpe podsmijehe okoline. Bezbroj puta igramo po modernim scenarijima i postajemo pravi glumci s maskama na licu. Opravdanje nalazimo u sličnim činima većine. Krijemo se iza lažnih osmijeha i proračunatih pogleda, a govor nam je skup šarenih riječi iza kojih ostaje samo tupa praznina. Nismo li olako prihvatili lakši scenarij životnog igrokaza, u kojem zatvoreni u svoj svijet, postajemo bešćutni za bol drugih?

Trgne li nas pogled siromaha, zasuze li nam oči i požurimo li pomoći? Jesmo li svjesni kako i najmanjim dobrim činom smanjujemo nagomilano zlo ovog svijeta?

Poslušajmo ponekad svoj razum i svoje srce koje traži našu ispravnu savjest, jer iskra dobrote tinja u čovjeku, samo je treba probuditi i s njom živjeti.

''''ZVJEZDANO NEBO NADA  MNOM

MORALNI ZAKON U MENI!''''

Volim ovu Kantovu misao. Ulijeva mi strahopoštovanje prema Nebeskom Tvorcu, a ujedno me upućuje na vlastito moralno djelovanje. Mislim kako ga je nužno češće preispitati. Zasigurno, za to je potrebno najprije iskreno htijenje.  

Utorkom su vrata crkve svetog Antuna na Kantridi otvorena vjernicima. Pa uđimo...

Na oltaru Presveti Oltarski Sakrament, uokolo tišina i crkveni mir... Izvan masivnih zidova grad živi bučno i nezaustavljivo. U klupama nekoliko vjernika. Osjećam kako otajstveni prostor ispunjava tiha iskrenost. Pred Bogom i ne možemo drugačije. Nema skrivenih misli, lakih opravdanja, zamagljivanja istine. Samo pred Njim stojimo ponizni, skrušeni, bez laži i prizemnih računica. Boga ne možemo potkupiti, prevariti, lagati, ucjenjivati. Ali Mu možemo iskreno pristupiti, moliti nek nas sasluša, tražiti za pomoć u svim duhovnim i tjelesnim potrebama.

Ovo mjesto nije zemaljska sudnica u kojoj nakon priznanja grijeha dobijemo presudu i kaznu, ovdje  teret s duše skida Očinska ljubav. No, ne smijemo zaboraviti kako ne govorimo pred ljudima, već pred Bogom i utoliko naše misli imaju veću težinu.

Crvene li naši obrazi kad Mu priznajemo svoju oholost, škrtost ili neumjerenost bilo koje vrste? Zadrhti li naše biće kada, prebirući po savjesti, pronađemo kako smo zavidjeli tuđem uspjehu, ili bližnjega svjesno povrijedili riječima? Jesmo li priznali kako je besposličarenje izvor mnogih zala? Tako uz brojna najintimnija pitanja koja sebi postavljamo u ugodnoj tišini crkve, pred Bogom koji je izvor dobrote i savršenstva, usmjerujemo svoju volju na ispravno djelovanje.

Muškarac je klečao, mlađa žena sjedila je u klupi, a mladi je par upravo ustajao poklonivši se pred Presvetim. Crkvena vrata ponovno su se otvorila i ušao je gospodin koji redovito čita na svetoj misi. Ja ne znam što su i kako oni govorili svome Bogu, ali imali su potrebu doći, podariti Mu ljubav i poštovanje. I došli su po ono što im svijet ne može dati, po olakšanje i mir duše. Vjerujem kako je toga utorka, nebo čulo i najtiše izrečenu molitvu.

A ja sam, u jednosatnom skrušenom razmišljanju pred Bogom, otklonila dio životne sjete.

Vojna Krizmanić, prof.
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi