13. lipnja 2020. - Kantrida - Svetkovina Svetog Antuna Padovanskog
Ne smijemo se ljutiti na stare povjesničare što tako
oskudno izvješćuju o obitelji i o prvom razdoblju Antunova života. Nisu nimalo
krivi što nisu posjedovali naš mentalitet i naš oblik znatiželje. Kada su
opisivali nekog sveca, oni se nisu zaustavljali na sporednim pojedinostima, kao
što su točni datumi i nazivi mjesta gdje je boravio, kako mu se zvala rodbina,
kako je fizički izgledao, itd. U svecu su gledali Božjeg izabranika, čovjeka
vjere i izvanredne kreposti. Bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate
obitelji. Roditelji su ga usmjerili na školovanje, možda su priželjkivali da
postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. Ali je dječak, koji je
na krštenju dobio ime Fernando (Ferdinand), brzo počeo iznevjeravati njihove
slavoljubne želje. Bog ga je privlačio sve više i on se dao privlačiti. Iskreno
je volio molitvu. Jedna slikovita legenda pripovijeda kako je jednog dana, dok
je molio u lisabonskoj katedrali, otjerao đavla bilježeći znak križa na
podu Bilježili su djela izvršena na čast Bogu i na korist ljudima. Svetac
nije bilo kakva povijesna ličnost, već glasnik istine i ljubavi koji je Bogu
omilio. Na njega su ljudi ponosni, jer predstavlja najbolje značajke njihove
vrste. Evo što možemo zaključiti na temelju oskudnih podataka koje su nam o
Antunu ostavili pisci njegova stoljeća: Rođen je u Lisabonu 1195. godine.
Redovnik
i svećenik
Fernando je izrastao u zgodna
dječaka. Time su porasle i tjeskobe ukućana, gledajući mladića koji se ne
uklapa u njihove želje da teži za ljudskom slavom, te koji je gotovo sustavno
izmicao njihovim iščekivanjima. Fernando neće imati dug život; možda je to i
slutio. Umjesto stotinu godina njegova istoimenjaka Antuna opata, on će na
raspolaganju imati svega 36 godina. Rano je sazrio; jako se žurio. Dospjevši u
petnaestu godinu, nakon duge molitve i razmišljanja, napušta bogatu palaču,
ostavlja svoje ukućane, koji se protive, te se zatvara u opatiju sv. Vinka, na
rubu grada. Red u koji je ušao postoji i danas. To su regularni kanonici sv.
Augustina, s kojima će Svetac biti povezan cijeloga života. Tom Redu on
zahvaljuje intelektualnu naobrazbu, koja ga je učinila jednim od najučenijih
crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća. Ali svijet, koji je on tako
odrješito napustio, nije mu davao mira ni u samostanu. Rođaci i prijatelji
stalno ga opsjedaju i odvraćaju. Život mu postaje nesnosan; unose mu
nemir u dušu, otimaju mu vrijeme za studij i molitvu. Potreban je još odlučniji
rez. U dogovoru s poglavarima, mladi Fernando napušta zauvijek svoj lijepi
Lisabon i odlazi u Coimbru, koja je u to vrijeme bila prijestolnica
portugalskoga kraljevstva. Tu se nalazi druga opatija augustinskih redovnika.
Ondje Fernando bar uživa mir i on se time okoristio da pojača svoje teološke
studije, sve do dana kad će biti zaređen za svećenika. Imao je 25 godina.
Prema
novom životu
U veljači 1220. Coimbrom se
pronio glas da je pet franjevačkih misionara u Maroku dalo živote za Krista.
Njihove zemne ostatke, s mnogo pažnje, brat portugalskoga kralja prenio je u
Coimbru i pokopao u crkvi sv. Križa, blizu opatije u kojoj se nalazio mladi
Fernando. I on je počastio nove mučenike, prisjećajući se svojega susreta s
njima prije nekoliko mjeseci. Dolazili su iz daleke Umbrije, obučeni siromašno,
umorni od napornog putovanja. Najviše su ga se dojmile njihova jednostavnost i
susretljivost, njihova radost i žarka vjera. U usporedbi s njima mjerio je
osrednjost svojega života; ugođaj u opatiji pričinjao mu se naklonjen
prilagodbama i kompromisima. A on je priželjkivao takav život gdje vjera neće
biti udoban provod, već poticaj na punoću duha; dar pun rizika, ali i ploda. I
jednog su dana braća franjevci, koji su se bili nastanili u obližnjem samotištu
Olivais, pokucali na vrata bogate opatije, moleći milostinju. Fernando je
iskoristio prigodu da im priopći svoju namjeru: Napustit će augustince i pridružiti
se njihovu pokretu, da bi što prije krenuo u Maroko, gdje je mislio proliti krv
za Krista. Uz neke teškoće, dobio je potrebno dopuštenje, navukao franjevačku
haljinu i zauvijek napustio opatiju sv. Križa. Da prekine svaku vezu s
prošlošću, uzima novo ime: umjesto Fernando, od sada će se zvati Antun. Nakon
kraće priprave, ukrcava se na brod.
Preko
Afrike do Asiza
Poslanje u Maroku ubrzo se
pretvorilo u veliko razočaranje. Tek što se iskrcao, Antuna zahvati teška
bolest. Umjesto da na trgovima propovijeda Krista, morao je dane provoditi na
tvrdom ležaju i trpjeti groznicu od malarijske zaraze. Tako se njegov plemeniti
san o apostolatu i mučeništvu ubrzo raspršio. Preostao mu je samo jedan put,
put iskrenoga vjernika: predati se volji Božjoj. A snažni značaj, kakav je imao
Antun, taj čin vjere morao je mnogo stajati. Vjerojatno od svega još ništa nije
razumio. Uskoro će mu u razmatranju i molitvi Duh objaviti da je u Africi
doista podnio mučeništvo. Nisu ga usmrtili Saraceni, već se sam žrtvovao,
odričući se svoje žarke želje, kako bi ponizno slijedio volju Gospodnju. Antun
se tako oprosti od afričkog tla i krenu u domovinu. Ali Bog mu ponovno
promijeni smjer puta i brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama
otoka Sicilije. Još oslabljen od dugotrajne groznice,trpeći u sebi
unutarnji nemir, Antun se uputi u Asiz, gdje je o Duhovima 1221. vidio i
Franju, osnivača Male braće. Asiški sirotan svojom svetošću opčara svojega
nepoznatog sljedbenika, unijevši mu u srce mir i unutarnje svjetlo. Iz Asiza
Antun krene u Montepaolo, blizu grada Forli. Ondje je proveo neko vrijeme u
svakodnevnom razgovoru s Bogom, kao prijatelj s prijateljem.
Proljeće
Crkve
Bog ima svoje vrijeme i svoje
nacrte, koji se rijetko podudaraju s našim vremenom i s našim nacrtima. U svega
nekoliko mjeseci Antun je obišao gotovo cijeli svijet (tada se mislilo da se
cijeli svijet natisnuo oko Sredozemnoga mora): od Coimbre do Maroka, od
Sicilije do Umbrije, sve do zabačenoga samostančića Montepaolo. Tu, na brdu,
činilo mu se da je izgubljen, ali je Antun bio radostan što je zaboravljen. To
je pravi osjećaj oslobođenja. Prije nego što će propovijedati drugima, Gospodin
je želio da Antun najprije do kraja obrati svoje srce. I tako su ga jednog dana
pozvali u Forli da prisustvuje jednomu svećeničkom ređenju. Dogodilo se da nije
došao određeni propovjednik i poglavar zaduži Antuna da prozbori nekoliko
prigodnih riječi. Nije se mogao usprotiviti želji poglavara i Antun progovori.
Bilo je to očitovanje njegova talenta i izvanredne sposobnosti da
propovijeda. Od toga dana počelo je njegovo putovanje od Italije do
Francuske, gdje je pronosio kršćanima ljepotu Radosne vijesti. U isto vrijeme
sučelio se i sa zabrinjavajućim i nejasnim pojavama krivovjerstva, a
krivovjerce je Antun pokušao razuvjeriti svojom bogatom teološkom naobrazbom,
ali nadasve neumornom dobrotom. Ima velikih zloporaba u Crkvi, ima i
politikanstva, očito je i moralno opadanje, ravnodušnost se proširila; zato je
Antun svugdje unosio svoj neumorni doprinos uzdizanju i pročišćenju života
tadašnjih kršćana. U Arlesu mu se 1224. sv. Franjo ukazao za vrijeme Antunove
propovijedi, da blagoslovi apostolsko djelo svojega voljenog sina.
Svjetlo koje rastjeruje tamu
U životu sv. Franje imamo
propovijed pticama, a kod sv. Antuna spominje se, ne manje dražesna i poetska,
propovijed ribama. To se moralo dogoditi u Riminiju. Grad se nalazio u rukama
krivovjernika. Kad je pristigao misionar, kolovođe dadnu znak: podići zid
šutnje. Stvarno, Antun nije našao kome bi se obratio. Crkve su ostale prazne.
Zato iziđe na trg, ali ni tu nikoga ne nađe. Nitko ne pokaza pažnje prema
propovjedniku, a još manje da bi ga slušao. Antun je prolazio zamišljen, u
molitvi. Kad je tako prispio do morske obale, nagnu se nad žalom i počne
dozivati slušatelje: "Dođite vi, ribice, i poslušajte riječ Božju, kad se ljudi
ne žele udostojati približiti!” Ribe su navalile u velikom broju i pažljivo
slušale riječi poticaja i hvale. Kod krivovjeraca je znatiželja nadvladala
preporuku vlastitih kolovođa. Uslijedili su čuđenje i zanos, popraćeni
osjećajima, kajanjem i odlukom o povratku Crkvi. Možda je to samo lijepa
legenda, ili pjesnički simbol. Poruka je jasna: Antun je svojim strpljivim
pouzdanjem, svojom vjerom koja premješta brda, svojim smislom za maštanjem i
pažnjom, uspio probiti zid i u srcima neraspoloženih vjernika, otvrdnulih u
mržnji i predrasudi. "To je pobjeda koja pobjeđuje svijet: vjera naša.”
Svima postaje sve
Neki kažu da je bio žučljivi
Židov, drugi opet da je bio nepopravljivi krivovjernik, ali ostaje činjenica da
je za vrijeme jedne Antunove propovijedi o Euharistiji taj čovjek ustao i
izazvao ga: "Povjerovat ću da je Krist stvarno nazočan u posvećenoj hostiji ako
vidim svoju mazgu kako kleči pred pokaznicom!” Svetac je prihvatio izazov.
Jadna životinja ostala je bez hrane tri dana, a nakon toga, u određeno vrijeme
i na određenom mjestu, Antun pristupi s pokaznicom, a krivovjernik sa svojom
mazgom. Ova, makar iscrpljena glađu, ostavi ponuđeno sijeno, koje joj je nudio
gospodar, i klekne pred svetim Sakramentom. Ne smijemo ipak misliti da je
Svetac sebi probijao put čineći čudesa. Kao dobri učenik i sljedbenik Kristov,
osvajao je duše snagom molitve, dobrog primjera, strpljivih rasprava.
Zahvaljujući njegovim naporima, ali i ne manje zaslužnih i plodonosnih
nastojanja bezbrojnih franjevačkih i dominikanskih misionara, kršćanska je
Europa u nekoliko godina stekla novi izgled, novu svježinu vjere i
dobre volje. Treba još naglasiti da se Antunov zadatak nije ograničavao samo na
propovijedanje. Nosio je i ostala bremena dužnosti i odgovornosti. Dobio je
neke dužnosti u okrilju svojega Franjevačkog reda, napose kao poglavar u
sjevernoj Italiji. Antun je začetnik teoloških studija u svojem Redu. Sam je
poučavao u Bologni, u Montpellieru, u Padovi. U kratkim predasima, koji su mu
preostajali, sastavio je djela koja su mu, zbog duboke učenosti, zaslužila
naslov crkvenog naučitelja.
Poslužitelj
pomirenja
Da bi se stekao dojam kako je
izgledao jedan dan u životu Antuna Padovanskoga, dovoljno je prenijeti riječi
jednoga njegova suvremenika: "Uslijed propovijedanja, poučavanja, slušanja
ispovijedi, često mu se događalo da bi dočekao zalaz sunca, a da nije ni stigao
uzeti hranu.” Na tisuće je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i,
naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Njegovo kršćanstvo
nije bilo razvodnjeno ili zaslađeno, već odlučno i strogo; to ipak nije
obeshrabrivalo pokornike. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici, tako da je
sebe sveo na krhotinu. Hranu je uzimao na brzinu i malo; odmor mu je bio
kratak, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku. Ne
treba se onda čuditi što je uz tako proveden život dosegao svega 36 godina. Što
se tiče njegova ispovijedanja, pronosile su se svakakve i vrlo dojmljive
priče. Kao ona da je neki grešnik, iz osjećaja srama, napisao dugačak
popis svojih grijeha, a dok ih je Antun očima čitao, brisao se grijeh
za grijehom. Kod druge ispovijedi neki se mladi Padovanac, imenom Leonardo,
optužio da je vlastitu majku udario nogom. Antun mu je gorko predbacio: "Nogu
koja udara roditelje, trebalo bi odrezati!” Leonardo se vrati kući, uzme pilu i
odreza sebi nogu. Majka sva u očaju počne vikati, a kako se Antun nalazio
blizu, doču buku, svrati u obitelj i na čudesan način spoji odrezani dio noge s
ostalim dijelom mladićeve noge.
Apostol
mira i dobrote
Prvi su se franjevci
pozdravljali riječima: "Mir i dobro!”. Mir i dobrota između civilnih i vjerskih
vlasti, mir i dobrota između raznih vrsta ljudi, razdiranih strankama i
bandama, mir i dobrota između raznih općina, koje su interesi i ponos dijelili
bez prestanka. Mir i dobrota unutar kućnih zidova, gdje ponekad nesloga i zloba
čine zrak neupotrebljivim, a život postaje muka. Antun je uživao silan ugled
zbog svoje svetosti, zbog glasa da čudotvorstvo lebdi oko njegove osobe, zbog
sposobnosti da ljubaznošću uspostavi ravnotežu tamo gdje su mnoge djelatnosti
unosile nemir. Stoga se ne treba čuditi da su mnoge obitelji u teškim trenucima
tražile njegovo posredovanje u molitvi i uvjeravanju, kako bi se prevladala
kriza. Nikada nećemo doznati na kolika je ognjišta on vratio pouzdanje,
strpljivost, sklad; koliko je obiteljskih drama otklonio ili bar umanjio;
koliko je žalosnih slučajeva ublažio svojom riječju vjere i pozivom da iziđu iz
uskoće sebičnosti, prkosa, mržnje, nepomirljivosti. Predaje,
koje su do nas doprle u obliku legendi, potvrđuju značajne intervente sv.
Antuna. Na primjer, jednom je pozvao novorođenče da progovori i tako javno
posvjedoči nevinost majke koja je nepravedno bila osumnjičena od muža; drugi
put je na čudesan način ozdravio ženu koju je muž, u napadu ljubomore,
smrtonosno ranio bodežom.
Protiv
prevlasti novca
Malo je teško nama koji živimo
u prilično drukčijoj civilizaciji stvoriti sebi pravu sliku onoga što je moglo
biti područje djelovanja jednoga pučkog misionara u Srednjem vijeku. Kada bi
ulazio u grad, na njegova leđa palo je sve što tišti jedno društvo: svađe
raznih stranaka u sukobu sa svećenstvom, napetosti u obiteljima, sumnje
mislilaca, loši uvjeti u tamnicama, općinski i gradski pravilnici… Sve je
padalo na njega. Tako se i Antun morao prilagoditi i raditi svašta po malo, u
prilog suživotu, te da bi evanđelje moglo prodrijeti, nadahnuti i preobraziti
osobe i strukture. U vremenu kada je većina žitelja živjela od ratarstva,
stočarstva i ribolova, samo se manji dio bavio obrtništvom, koje se tada baš
počelo razvijati i otvarati vrata gospodarskom napretku Europe, s trgovinom
koja ga je pratila. Sve je to iskoristio manji krug vrlo zauzetih i sposobnih
ljudi, koji su počeli raditi s novcem. Tako su nastajale prve banke, a uz
to se počeo gomilati kapital kod bogatih pojedinaca, a na svoje su
došli i lihvara. Svetac je, u duhu evanđelja, vodio poseban rat protiv lihvara,
koji su bili vrlo moćni, pa su ih se svi bojali i mrzili ih. Glasovito je čudo
koje je Antun učinio na pogrebu jednoga gulikože, kada je otkrio da se
pokojnikovo srce ne nalazi u tijelu, nego u blagajni gdje je čuvao svoje zlato.
Zaštitnik
potlačenih
Antun je bio zaštitnik
siromašnih, uvijek i svugdje, suprotstavljajući se otvoreno nasilnicima. Dobro
je pročitati svjedočanstvo jednoga suvremenika: "Antun, koji je tako željno
težio da umre kao mučenik, nije se povlačio ni pred kime, pa ni kad mu je život
bio ugrožen, i sa zadivljujućom hrabrošću odupirao se tiraniji moćnika. S
velikom oštrinom napadao je neke istaknute ljude, pred kojima su se drugi
propovjednici, pa i oni poznati, bojali, unatoč svojoj hrabrosti, i izjedeni
strahom nastojali ih zaobići izdaleka.” Takav je bio Antun, svetac koji se nije
zatvorio u siguran mir svoje sobice, znanstvenik koji ne pozna samo put od
katedre do knjižnice, nagnut isključivo nad glasovitim djelima i proučavajući
njihove teorije. On je bio čovjek koji je štovao istinu, pod svaku cijenu,
izmjenjujući blagost i nepopustljivost, već prema pojedinom slučaju. Nije se
bojao nikada nikoga i ničega. Nikada ga nisu vodili pojedinačni računi kada se
radilo o zaštiti potlačenih. Dovoljno se prisjetiti jednog prizora: susreta sa
zloglasnim tiraninom Ezzelinom da Romano. Legenda je prilično zahvatila u ovaj
slučaj, uzimajući i neke povijesne podatke.Ezzelino je bio poznati
velikaš, ali se uprljao brojnim zločinima. Ništa ipak nije pomogla Svečeva
hrabrost. Tiranin se, doduše, na početku uznemirio, ali su politički razlozi
prevladali Antunove poticaje dobrote i pravednosti.
Promatra
Kristovu slavu
Rastočen naporima i vodenom
bolešću, Antun je osjetio neposredni trenutak odlaska s ovoga svijeta. Hrabro,
kao i uvijek, zadržao je za sebe tegobe i predosjećaje. Premda su ga vidjela
boležljiva, njegova braća nisu ništa slutila, uvjerena da će mu razdoblje
odmora pripomoći da vrati snage. Što je netko više svet, to je svjesniji
svojega jada. Tako se i Antun, prije susreta s Gospodinom, želio u molitvi i
boli pročistiti od mrlja ljudske slaboće. Dobio je dopuštenje da pođe u
Camposampiero, ne tako daleko od Padove, u samotište koje je tamošnji gospodar,
plemić Tiso, darovao franjevcima, nedaleko od vlasnikova dvorca. Tiso je u
starosti doživio razočaranje nemirnim političkim životom; pa se posvetio slušanju
sv. Antuna. I dok se Svetac šetao šumom, zapazi krošnjato stablo. Dođe mu posve
franjevačka pomisao: popeti se i boraviti gore, na čvrstim granama oraha, kao u
nekoj ćelijici. Tiso mu je uredio boravište, pa je Svetac na stablu provodio
svoje dane razmišljanja. Noću se vraćao u samotište. Jedne noći
plemić je prolazio kraj Svečeve sobice, kada je iznutra zapazio da probija
gusti snop svjetla. Bojeći se da nije požar, otvori vrata i ostade zadivljen
pred čudesnim prizorom: Antun je rukama grlio maloga Isusa. Kada se osvijestio
od ukazanja i opazio Tisa koji je sav bio potresen, Svetac ljubazno zamoli
vlasnika da nikomu ne očituje ovo nebesko ukazanje. Tek nakon Svečeve smrti
Tiso je ispričao što je vidio spomenute noći.