Mesija po ljudskoj i Božjoj zamisli

(Iz 50,5-9 Jk 2,14-18; Mk8,27-35)

Kršćanstvo nije prvenstveno učenje istina, još manje ideologija, ono je vjera u osobu Isusa Krista. U njemu je Bog postao čovjekom i čovjek se sjedinio s Bogom. Nije, stoga čudno što je temeljno pitanje vjere: to je Isus Krist? Otkriti Isusov identitet znači pronaći odgovore na životna pitanja, izabrati pravi put, primiti pomoć u nevolji i zadobiti konačno spasenje. Kad bi se kroz  Izraelovu povijest pojavili veliki proroci, ljudi su se pitali da nije Mesija? Jesi li onaj koji ima doći? Najveće mesijanske nade pobudila je pojava Isusa iz Nazareta. Mnoštvo se zanosilo zanimljivim propovijedima, «visili su o njegovoj riječi», nakon čudesa oduševljeno su mu klicali kao kralju, Mesiji, Sinu Božjemu. Bilo je, naravno, i onih koji su mu se protivili. Isus je jednom zgodom upitao svoje učenike: «Što vi mislite: tko sam ja?» Svi su mudro šutjeli, jedino je Petar, prosvijetljen Duhom Svetim, otkrio njegov identitet: «Ti si Krist, Sin Boga živoga!» Dragocjenom odgovoru, koji nije došao iz Petrova osobnog iskustva već od Oca nebeskog, Isus nije ostao dužan: svoga kolebljiva učenika proglasio je stijenom i navijestio početak Crkve, kraljevskog zajedništva na koje će se kroz povijest sručiti vrata paklena, a koju će braniti tisuće mučenika, djevica, molitelja, svetaca. Vjera u Isusa Krista, Božjega Sina i Spasitelja ljudi, najveća je obrambena snaga Crkve kao i svakog pojedinca. Riječ je o snazi koja dolazi s neba i kojoj se zemaljske veličine mogu samo diviti. Petrov teoretski točan odgovor, međutim, nije prošao na ispitu praktične primjene. Na pitanje kako će Mesija ostvariti svoje poslanje nitko nije dao pravilan odgovor. Cjelokupna je starozavjetna, pa i vjera Isusovih učenika počivala na pogrešnoj tipično ljudskoj računici i uvjerenju da je Mesija politički vođa, revolucionar, pobunjenik viđen kako oružjem i vojskom pobjeđuje okupatorsku rimsku vojsku i napaćenom Božjem narodu donosi željenu slobodu. Bila je to opasna vjera koju su ljudi iskonstruirali i nju je trebalo očistiti od prizemnog svjetovnog očekivanja te privesti Božjoj zamisli i otajstvu koje je bilo drukčije od svih ljudskih očekivanja. Jedna od najtežih zadaća, sam Isus je se pribojavao, bila je kako ljudske kriterije zamijeniti Božjim? Kako objasniti ljudima da je on Mesija iz proročkih navještaja doista, Sluga Jahvin, Patnik, Stradalnik? Kako ih pridobiti da prihvate Božji plan spasenja po Mesijinu trpljenju, smrti i uskrsnuću? Kako ih (i nas danas!) uvjeriti da trpljenje ima svoj duboki smisao, premda ga oni ne vide pa im je govor o križu «ludost» i «sablazan»? Ljudi mogu prihvatiti Isusa, Sina Božjega i sve tajne njegova utjelovljenja, ali Isusa koji patnjom otkupljuje ljude, ne mogu prihvatiti bez prosvjetljenja odozgor. Pravi vjernik se, međutim, prepoznaje upravo po prihvaćanju  Kristova križa; on uzima svoj križ i ide za Isusom istom ljubavlju kojom je Isus slijedio Očevu volju, vjerujući da je križ jedina i najveća razlika između ljudskog tjelesnog i Božjeg duhovnog načina razmišljanja, između logike svijeta i Božje logike. Božja logika plaši ljude, jer misle da je gubitnička, porazna, mračna; oni ne vide moćnu Božju ljubav, snagu uskrsnuća i trijumfalnu pobjedu Života usred ljudske nemoći, slavu usred sramote. Pa ipak Bog se svijetu očitovao Spasiteljem u jednoj od najokrutnijih smrtnih presuda koje ljudska povijest poznaje. Na izvan je ona i za Boga strašna, ali ispunjena Kristovim posluhom, svjedočanstvo je najveće ljubavi kojom je svijet bio zagrljen i spašen. Samo je Kristovim križem bilo moguće otkupljenje svijeta. Križ je sinteza i temelj istine o našem spasenju, ključ kojim se ulazi u najdublje otajstvo vjere i po Kristu dogođene zbilje. Na ovom mjestu je sv. Pavao shvatio bit vazmenog otajstva i uskliknuo: «Ne želim znati ništa drugo do li Krista i to raspetoga!»