Iz usta današnjeg sveca izlazio je nauk koja je spajao teolo­giju i moral, politiku i egzegezu, umjetnost i socijalni život i zato su ga prozvali „zlatna usta". Nadimak Zlatousti spleli su vjernici Antiohije kao vijenac koji će stoljećima ostati uz ime svetog Ivana. Svetac koji je po mnogočemu nalik svetom Ivanu Krstitelju rođen je 349. godine u trećem po važnosti gradu rimskog carstva u Antiohiji u Siriji. Ocu mu je bilo ime Sekundo, a majci Antuza. Svoju uljudbu u mnogočemu svetac zah­valjuje majci koja je kao mlada udovica posvetila život Bogu i svojoj djeci te služila za uzor svojoj okolini.

Postavši u 20. godini sakramentom Krštenja dio Otajstvenog tijela Kristova, Crkve, Ivan se nije više plašio nikoga iako su na nj navaljivali brojni valovi i žestoke oluje. On je rekao: „Pa uzdigli se protiv mene i valovi, i mora, i bijes prvaka, sve je to za mene slabije od paučine."

Književnost i govorništvo Ivan je učio kod Libanija, a kod Diodora iz Tarza izučavao je Sveto pismo. Poučen u antiohijskoj školi, stekao je viso­ku naobrazbu. Kao mladić uputi se u brda među monahe provodeći strogi monaški život. Ali, radi slaba zdravlja vrati se ponovno u Antiohiju gdje ga u 23. godini života biskup Melecije zaredi za đakona, a 5 godina kas­nije i za svećeitika.

Postavši Kristov svećenik, Ivan se dao na propovijedanje riječi Božje. Uz propovijedanje također je i pisao: „O svećeništvu", „Protiv kle­vetnika monaškog života", „O odgoju djece" te je silno doprinio ljepoti istočne liturgije radi čega je posebno čašćen u Istočnoj crkvi. Od njega je ostalo oko 300 govora i 236 pisama. Izraziti propovjednički talent, učenosti sveti život učinili su ga poznatim nadaleko tako ga je, kad se 397. godine ispraznila biskupska stolica smrću patrijarha Nektarija, ministar Eutropije predložio za carigradskog patrijarhu, a samog Ivana na lukav način sklonio neka se prihvati.

Kao patrijarh Istoka i kao carski dvorski propovjednik, Ivan je za­počeo reformu Carigradske crkve žigošući mane i poroke, počevši od cara i carice pa sve do najnižih podanika. Zbog toga se mnogima zamjerio i na „sinodi kod hrastova", koju je 403. godine sazvao aleksandrijski patrijarh Teofil, bio je svrgnut s carigradske stolice i poslan u izagnanstvo. Nakon kratkog vremena opozvan je dekret izagnanstva, a Ivan se vratio nepromije­njen u svojim namjerama s obzirom na reformu Crkve u Carigradu. Međutim, gnjev „bijesne Herodijade", carice Eudoksije, učinio je pa je Ivan ponovno protjeran iz Carigrada u Malu Aziju, gdje je shrvan od oskudice i bola predao svoj duh Bogu kod Komane u Pontu 14. rujna 407. godine. Primivši svetu pričest, izrekao je zadnje riječi: „Bogu hvala na svemu! Amen." 438. godine njegovo je tijelo preneseno u Carigrad, a njegov ugled kao crkvenog oca i naučitelja bivao je sve svestraniji i sve jednodušniji.

Sveti Amat (Ljubo), opat rođen je u Grenoblu (Francuska) 565. go­dine. Odgojen je u samostanu svetog Mauricija koji i danas postoji na visokom brdu u kantonu Vallis u Švicarskoj. Amait je u tom samostanu živio 30 godina u samoći, pokori i molitvi. Odatle s opatom Eustazijem polazi u Luxeuil. Tu se susreo s bogatim vlastelinom Romarikom koji je s Amatom pošao u Luxeuilski samostan kako bi živio kao redovnik. Romarik je sve svoje bogatstvo stavio Amatu na raspolagaaje. S tim bogatstvom dva prijatelja (Amat i Romarik) sagradiše dvije opatije:  jednu za muškarce a  drugu za žene. Eustazije po­stavi Amata opatom u opatiji za muškarce a duhovnikom u opatiji za žene. Život u objema opatijama Amat je uredio po pravilu svetog Kolumbana. Pred smrt se potpuno povukao u osamu živeći u pećini gdje je provodio život u strogoj pokori i neprestanoj molitvi. Umro je 627. godine.

Sveti Filip, otac svete Eugenije djevice, odrekavši se prefekture u Egiptu, kršten je i podnosi mučeništvo u Aleksandriji za vrijeme prefekta Terencija.

Sveti Euloglje, biskup u Aleksandriji, prijatelj svetog Grgura Velikog, umro 607. godine.

Sveti Ligorije, pustinjak i mučenik u Grčkoj.

Sveti Makrobije i Julijan, mučenici.