13. travnja - Sveti Martin I. papa i mučenik
Katolička crkva časti više od dvadeset svetaca i blaženika imenom Martin. Među njima je najpoznatiji sveti Martin, biskup turski, rodom iz Panonije (+ 397.), čiji je spomen 11. studenoga, zatim današnji sveti Martin, papa i mučenik (+ 16. rujna 655.), čiji su spomen u Katoličkoj crkvi nekoć slavio 12. studenoga, ali je poslije Drugog vatikanskog sabora prenesen na današnji dan, kad se od početaka časti u Istočnoj crkvi.
Martin, sin Fabricijev, rodom iz mjesta Todi u talijanskoj pokrajini Umbriji, bio je službom papin poslanik u Carigradu, gdje je imao prilike na djelu upoznati bizantinski cezaropapizam i uplitanje državne vlasti i u samu kršćansku dogmatiku. Izabran za papu sredinom 649. godine bez uobičajenog odobrenja cara Konstanta II. (641.-668.), iste godine Martin sazove pokrajinski sabor u Lateranu, na kojemu je, uz odobravanje preko stotinu zapadnih i oko trideset istočnih prisutnih biskupa, osudio carski heretički ukaz „Typos" (648.) i krivovjerni nauk monoteleta o jednoj energiji ili volji u Kristu.
Tijekom spomenutog sabora rasrđeni Konstant naredi ravenskom egzarhu Olimpiju, neka uhiti papu, ali ga ovaj nakon neuspjelog pokušaja pusti na miru do svoje smrti. Olimpajev nasljednik Teodor Kaliopa konačno 17. lipnja 653. u Lateranu dade noću uhititi papu i odvesti ga vezana u Carigrad. Putovanje, ispunjeno nedostojnim postupanjem prema namjesniku Kristovu, trajalo je tri mjeseca. U Carigradu je priređeno suđenje, na kojemu je papa bio silom degradiran i radi „veleizdaje" osuđen na smrt. Neslomljivi papa je izjavio: „Činite od mene što hoćete. Bilo koja smrt za mene će biti blagodat!"
Na zauzimanje careva pristaše, carigradskog patrijarha Pavla II., car smrtnu kaznu papi promijeni u doživotno progonstvo u Hersonez na otoku Krimu, gdje je od pretrpljenih muka 16. rujna 655. umro i bi pokopan u tamošnjoj crkvi svete Marije. Narod ga je odmah stao častiti kao sveca i hodočastiti na njegov grob. Kasnije je mučenikovo tijelo preneseno u Rim, gdje se časti u crkvi sveti Martina „ai Monti".
Sačuvano je sedamnaest pisama pape Martina I., koja su uvrštena i u Migneovu „Patrologia latina". Nisu nam poznate Martinove veze s Hrvatima u novoj domovini. Ipak treba upozoriti kako je Martin I. bio neposredni nasljednik Ivana IV. Dalmatinca (640.-643.) i Teodora I. (643.-649.), koji su u Lateranu podigli oratorij svetog Venancija i ukrasili ga moćima i mozaikom solinsko-istarskih mučenika, a njihove je moći u Rim po Ivanovu nalogu donio upravo „opat Martin". Ako se pod ta dva istoimena Martina krije jedna osoba, onda je sveti Martin I. bio čovjek koji je u ime Svete Stolice poveo prve poznate diplomatske pregovore s tek pridošlim Hrvatima u novoj domovini. Lateranski mozaik, što su ga promatrale oči svetog Martina pape, i danas „Urbi et orbi" svjedoči o prvim vezama namjesnika Kristovih s našim narodom.
Ovaj kratki napis o današnjem svecu završimo zbornom molitvom iz Svete mise u njegovu čast: Svemogući Bože, ti nisi dao da svetog Martina, papu i mučenika, zastraše prijetnje, niti da ga slome muke. Daj da i mi nepokolebivom snagom duha nadvladamo protivštine svijeta.
Sveti Hermenegildo, kralj i mučenik, rođen je oko 550. godine. Otac mu se zvao Leovigild, a bio je arijanac i moćni zapadnogotski vladar koji je svladao svoje neprijatelje i postao kraljem Španjolske. Hermenegilda se oženio franačkom princezom Ingundis koja je bila katolkinja. Na dvoru ju je njezina snaha, druga Leovigildova žena, htjela pridobiti za arijanstvo ali se Ingundis odlučno suprotstavljala. Kako bi se izbjegle napetosti, kralj je Leovigild sinu Hermenegildu predao namjesništvo nad jednim dijelom kraljevstva sa sjedištem u Sevilli. Tu je Ingundis u biskupu Leandru našla moćnog zaštitnika i savjetnika. Pod njegovim utjecajem Hermenegildo je ne samo prihvatio katoličko vjerovanje nego je htio čitavu Španjolsku učiniti katoličkom. Zbog toga je došao u sukob s ocem Leovigildom. Sukob se proširio i na i političko područje tako da je Hermenegildo sebe proglasio kraljem. Na prevaru je uhvaćen i zatvoren. Budući da ga otac Leovigild nije uspio pridobiti za arijanstvo, osudio ga je na smrt i dao pogubiti 13. travnja 585. Hermenegildova smrt urodila je plodom, jer je njegov brat Rekared kao nasljednik na kraljevskom prijestolju oca Leovigilda prihvatio katoličko vjerovanje, a s njim i čitava Španjolska.
Blažena Ida, žena Eustahija, grofa Bulonjskog u Francuskoj. Njezina dva sina, Gifrid i Balduin, bili su u križarskoj vojni kad su križari 1099. godine osvojili Jeruzalem. Tada su Gotfrida izabrali za kralja u Jeruzalemu, a kad je on umro nakon godinu dana, naslijedio ga je brat Balduin. Ida je čitav život bila uzorna žena i majka, puna ljubavi i samilosti prema svima, poglavito prema sirotama, udovicama i ubogima. Poslije muževijeve smrti potpuno se posvetila molitvi i djelima milosrđa. Umrla je 13. travnja 1113. godine.
Sveti Karpo, biskup, Papilo, đakon, Agatonika, Papilova sestra, i mnogo drugih, mučenici u Pergamu tijekom progonstva careva Marka Antonina Vera i Lucija Aurelija Komoda.
Sveti Maksim, Kvintilijan i Dada, mučenici u Dorostoru u Miziji za cara Dioklecijana.