Nalazite se u > Papa

14. listopada 2018. - Vatikan - Misa kanonizacije Pavla VI. i nadbiskupa Romera

14. listopada 2018. - Vatikan - Misa kanonizacije Pavla VI. i nadbiskupa Romera

Svečanost proglašenja svetima sedmero blaženika održana je na 28. nedjelju kroz godinu na prostoru ispred bazilike Sv. Petra u Vatikanu. Uz papu Pavla VI. i salvadorskog nadbiskupa Oscara Arnulfa Romera Galdámeza svetima su proglašeni bl. Nunzio Sulprizio, vjernik laik koji je preminuo u 19. godini života, dijecezanski svećenici utemeljitelj Družbe klanjateljica Presvetog Oltarskog Sakramenta Francesco Spinelli i Vincenzo Romano, te Marija Katharina Kasper, djevica, utemeljiteljica družbe Sestara službenica Isusa Krista, i Nazaria Ignazia od svete Terezije od Isusa (svjetovnog imena Nazaria Ignazia March Mesa), djevica, utemeljiteljica Kongregacije sestara Misioneras Cruzadas de la Iglesia.

Na misi su bile nazočne službene delegacije 12 zemalja: Italije, s predsjednikom Sergiom Matterellom; Španjolske, s kraljicom Sofijom; Čilea, s predsjednikom Sebastiánom Piñerom Echeniqueom; San Salvadorom, s predsjednikom Salvadorom Sánchezom Cerénom; Panama, s predsjednikom Juanom Carlosom Varelom Rodríguezom; zatim Hondurasa, Tajvana, Ugande, Kameruna, Francuske, Malte i Kneževine Monako. Bio je prisutan i generalni direktor FAO-a José Graziano Da Silva.

U procesiji do oltara bili su kardinali, biskupi i svećenici, među kojima i 267 sinodskih otaca.

Prije svečanog čina kanonizacije prefekt Kongregacije za kauze svetaca kardinal Giovanni Angelo Becciu u pratnji postulatorâ prišao je Svetome Ocu i zamolio ga da pristupi kanonizaciji sedmero blaženika. Nakon što je pročitao njihova imena kardinal Becciu predstavio je njihove kratke životopise.

„U čast Presvetog Trojstva, na uzvišenje katoličke vjere i radi jačanja kršćanskog života, vlašću našega Gospodina Isusa Krista, svetih apostola Petra, Pavla i Našom, nakon dugog razmišljanja, zazvavši više puta Božju pomoć i saslušavši mišljenje mnoge naše braće u biskupstvu, proglašavamo i definiramo svetima blažene Pavla VI., Oscara Arnulfa Romera Galdámeza, Francesca Spinellija, Vincenza Romana, Mariju Katharinu Kasper, Nazariu Ignaziu od Svete Terezije od Isusa March Mesu i Nunzija Sulprizija i upisujemo ih u popis svetaca, određujući da ih se u čitavoj Crkvi pobožno časti kao svece. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga", glasio je obrazac kanonizacije koji je pročitao Papa.

Bogatstvo je opasno jer tamo gdje se u središte stavlja novac nema mjesta za Boga i nema mjesta ni za čovjeka, upozorio je Papa. Gospodin traži od tebe da napustiš ono što opterećuje tvoje srce, da se lišiš dobara kako bi stvorio prostor za njega, jedino dobro. Ne može se istinski slijediti Isusa ako smo zagušeni dobrima. Jer ako je srce opterećeno gomilom dobara neće biti mjesta za Gospodina i on će postati samo jedna od stvari. Zato je bogatstvo opasno i, kako kaže Isus, otežava čak i spasenje, rekao je Papa u homiliji. Isus je radikalan. Daje sve i traži sve: daje potpunu ljubav i traži nepodijeljeno srce. I danas nam se daje kao živi Kruh; možemo li zauzvrat dati samo mrvice?, zapitao je Papa te odgovorio: Njemu, koji je postao naš sluga sve dotle da je pošao na križ za nas, ne možemo odgovoriti samo ispunjavanjem neke zapovijedi. Njemu, koji daje vječni život ne možemo davati samo djeličak vremena.

Jesmo li Crkva, rekao je u nastavku Papa, koja samo propovijeda o dobrim zapovijedima ili Crkva-zaručnica, koja iz ljubavi prema svome Gospodinu uranja u ljubav? Ljubimo li ga stvarno ili se vraćamo na putove svijeta, poput tog mladića? Je li nam dovoljan Isus ili tražimo sigurnosti u svijetu? Molimo za milost da znamo ostaviti sve iz ljubavi prema Gospodinu. Ostavimo bogatstva, nostalgije za službama i moćima, strukturama koje nisu više prikladne za naviještanje evanđelja, verige koje koče poslanje, okove koji nas vežu uz svijet. Bez iskoraka u ljubavi naš život i naša Crkva obolijevaju od egocentričnog samozadovoljstva, rekao je Papa u homiliji. Isus nas danas poziva vratiti se izvorima radosti, a to su susret s njim, hrabra odluka da riskiramo kako bismo ga slijedili, zadovoljstvo da ostavimo nešto kako bismo prigrlili život, rekao je Papa prema koji su sveci prošli taj put. Učinio je to, dodao je, Pavao VI., po primjeru Apostola čije je ime uzeo, utrošivši poput njega sav život za Kristovo Evanđelje. Papa je Montinija nazvao svjedokom u naviještanju i dijalogu, prorokom Crkve otvorene prema van koja gleda one koji su daleko i brine se za siromašne. Pavao VI. je, i usred napora i nerazumijevanja, svjedočio na oduševljen način ljepotu nasljedovanja Krista. Danas nas poziva, zajedno s Koncilom čiji je bio mudri kormilar, da živimo svoj poziv: sveopći poziv na svetost, rekao je Papa dodavši kako su zajedno s njim to činili i drugi sveci i svetice kanonizirani na toj misi. Među njima je i nadbiskup Romero koji je, kako je rekao Papa, „ostavio sve sigurnosti svijeta, čak i vlastiti život, kako bi dao život za evanđelje, bio blizu siromašnima i svome narodu". Svi ti sveci su u različitim okolnostima svojim životom posvjedočili današnju Božju riječ, bez mlakosti, bez računice. Neka nam Gospodin pomogne nasljedovati njihove primjere, poželio je na kraju Papa.

Govor pape Pavla VI. kao milanskog nadbiskupa u povodu smrti kardinala Stepinca

Papa Montini govor je održao članovima Katoličke Akcije u Milanu dva dana nakon kardinalove smrti, 12. veljače 1960.

Stojeći pod dojmom vijesti o smrti kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, ova je naša večernja pobožnost prožeta velikim mislima, koje možemo tek natuknuti, da bismo svojoj molitvi dali što dublju pobudu.

Prva od misli odnosi se na samu činjenicu: jedan kardinal sv. rimske Crkve, nadbiskup jedne od najuglednijih i najvećih biskupija svijeta, natpastir i duhovni predstavnik katoličkog naroda, koji je kao manjina uklopljen u okvir države raznih narodnosti i vjerskih zajednica, umire zatočen u jednom selu. Predveden na sud, bio je osuđen na 16 godina kao urotnik protiv svoje zemlje!

Stojimo pred vanredno teškom i jedinstvenom činjenicom. Ona nas sili, bi li prijatelji ili protivnici, da se upitamo: Je li uopće moguća takva osuda? Jest, ona je moguća. Tako nam odgovara ova nadasve žalosna činjenica.

Počiva li ova činjenica na pravednosti? Je li on bio zločinac ili mučenik? Možemo li pripisati normalnom i kulturnom vršenju sudačkog pravorijeka ovu činjenicu, koja će odjekivati kroz stoljeća? Ili se možda ona ima pripisati onoj dramatičnoj sudskoj presudi, koja osuđenom služi na čast, a onome, koji se tu osudu usudio izreći, donosi osudu cjelokupnog čovječanstva?

I sudski postupak protiv Sokrata i Krista bio je zaogrnut plaštem zakonitosti. Kakva je razlika između zakonitosti i pravednosti? Što vele na to branitelji modernog heroja, koji se suprotstavi ugnjetavanom patriotizmu, ili progonjenim ideologijama? Može li država odstraniti onoga, koji ne slijedi ideologiju režima? Kako daleko siže pravo državnih interesa – te maglovite izlike – pod kojim se može proganjati i politički osvećivati?

Može li se uopće pretpostaviti, da ne bi ljubio svoju zemlju ili lojalno obdržavao pravedne zakone jedan kardinal nadbiskup, komu nitko, tko ne niječe sunčano svjetlo, ne bi mogao to poricati? Je li uopće moguće, da bi on jednoj državi, koja zaslužuje ovo ime, dao povod, da ga ovako nesmiljeno sudi? Ili, možda sila stvara pravo? Kakvo je to pravo?

Ova činjenica postaje simbol, i kao takva ulazi u povijest. Problematika, koja je uslijed te činjenice nastala, već je u civiliziranoj savjesti našla svoje rješenje. Da je Stepinac htio od slobodna i ponosna čovjeka postati slijepo poslušnim slugom marksizma, mogao je postati «velik» predstavnik svoga naroda. On to nije htio, i zato je morao pasti.

To je tražio sistem. Ništa nije bilo u stanju da zadrži tešku ruku onoga, koji se sam postavio za suca nad slobodom drugih: niti dostojanstvo povijesne tradicije, niti posvećeni auktoritet onoga, koga je cijeli narod poštivao, niti neustrašiva obrana naroda, kao ni hrabra zaštita, koju je Stepinac pružao potlačenima od prijašnje nasilne vlasti, pa čak ni sebični interes, koji je računao s lozinkom: «ne stvarati mučenike», da ne bi nasilno nametnuta šutnja tragično odjekivala u savjestima. Sucu je bio svet jedino vlastiti neobuzdani egoizam.

Ali Stepinac nije osamljen. S njim dijele istu sudbinu kardinal Mindszenty, madžarski primas, praški nadbiskup mons. Beran, rumunjski, bugarski, litvanski, letonski i estonski biskupi, jer to zahtijeva sistem. Opozicija nema pravo da postoji.

Marksistički humanizam, koji se na taj način predstavlja, otkriva u svojim karakterističnim eksperimentima, kakvo je čovještvo on kadar proizvesti. Gledajući ovo nasilje u okviru, koji nas zanima, ono je bilo usmjereno protiv onoga, koji posjeduje samo jednu silu, silu duha, i to duha istine, ljubavi, lojalnosti, blagosti i opraštanja – duha Evanđelja.

Time drama dosiže vrhunac izvanredne osjetljivosti: zašto duh Kristov, koji dalje živi u njegovoj Crkvi, mora izazvati bijes i takvu osvetu?

«Vlast tmina», koja posjeduje užasnu snagu, njezina je tajna. Ona ne nalazi veće i neslomljive zapreke od nenaoružane nemoći duha. I tmina nadvladava. Da, ona nadvladava. Povijest između ostalog bilježi takav zlosretni obrat. Crkvena povijest je sva protkana takvim zgodama. Kristovo trpljenje se nastavlja.

Odatle izvodimo zakon, koji nas iznenađuje, koji nam ne prija, ali koji je nuždan i spasonosan: «Bilo je potrebno, da Krist trpi». I danas je tako: nužno je, da Crkva trpi, da trpi zbog svoje vjernosti Kristu, zbog svoje nepatvorenosti, zbog svoje sposobnosti, da potiče svijet, da ga pridigne i spasi. Mučeništvo je, dakle, jedan od njezinih darova Duha Svetoga.

Dok ovo govorimo, dršćemo. No, premda dršćemo, ne smijemo se bojati, ako smo kršćani.

Evo nove misli: Nakon izdržanog rata za slobodu, nakon pobjede demokracije, nakon proglašenog ideala mira, slobode misli i vjeroispovijedanja, kojoj je sve oduševljeno kliktalo, mislili smo da su progonstva u XX. stoljeću nemoguća. A kad tamo, pred našim se očima događaju progonstva, ona traju i sve dalje se šire tako da skoro stvaraju uvjerenje, da su ona nešto normalno.

Braćo moja, moji sinci i kćeri! Da se ne bi i ovdje što takvo zbilo! No, ovo je zakon Kristov: Hoćemo li biti pravi njegovi učenici, treba da budemo spremni, da za svoju vjeru trpimo. Dandanas bismo htjeli, da zbog ispovijedanja vjere i života nemamo nikakvih neugodnosti. Vjera, koja traži žrtve, izgleda, da nije suvremena. A ipak naša je vjera takva.

Ona traži sljedbenike, spremne, da izgube, a ne ljude, koji hlepe za dobitkom; ona traži junake, ne kukavice; ona traži svjedoke, ne slabiće; ona traži sinove, vjerne i dosljedne apostole, a ne tek pristalice i propagatore oportunizma i kompromisa, koji su više skloni, da se sporazume s protivnikom, negoli da sačuvaju jedinstvo s prijateljima.

Stepinac neka nas uči! Neka nas nauči pouzdanju i dobroti! On je umro obavijen šutnjom, koja je svojstvo njegove Crkve, kojoj preostaje jedino glas molitve i praštanja. Iz njegovih usta nije izašla nikakva oštra riječ, nikakva psovka. Svoju zemlju nije htio napustiti iz ljubavi prema njoj.

Braćo moja, sinci i kćeri, praštajmo i mi i molimo!

Životopis Pape Pavla VI.

Blaženim je proglašen 2014. godine. Za proglašenje svetim Pavla VI. bilo je presudno čudo koje se po njegovu zagovoru dogodilo 2014. kada je nerođeno dijete na neobjašnjiv način ozdravilo u utrobi majke.

Giovanni Battista Montini rođen je u Concesio (Brescia) 1897. Zaređen je za svećenika 1920. godine i nastavio studij u Rimu obavljajući diplomatske poslove Svete Stolice. Imenovan je zamjenikom državnog tajnika tijekom 1937. Tijekom Drugog svjetskog rata posvetio se traženju nestalih i pružanju pomoći progonjenima. Godine 1952. imenovan je zamjenikom državnog tajnika (Pro-Segretario di Stato) a 1955. godine milanskim nadbiskupom. U biskupiji kojom je upravljao posvetio se posebno onima koji su se udaljili od Crkve i marginaliziranima. Godine 1958. tadašnji papa Ivan XXIII. imenovao ga je kardinalom. Izabran je za papu 21. lipnja 1963. uzevši ime Pavao VI. Nakon smrti Ivana XXIII. nastavio je i zaključio Drugi vatikanski koncil. Vodio je Crkvu prema dijalogu sa suvremenim svijetom i očuvao njezino jedinstvom tijekom pokoncilske krize. Objavio je sedam enciklika i nekoliko apostolskih pobudnica. Sav je svoj životu utrošio u naviještanju evanđelja, snažno svjedočeći ljubav prema Gospodinu i Crkvi. Umro je u papinskoj rezidenciji u Castelgandolfu 6. kolovoza 1978. Papinsku je službu vršio 15 godina. Blaženim ga je proglasio papa Franjo 19. listopada 2014. godine. Za proglašenje svetim Pavla VI. bilo je presudno čudo koje se po njegovu zagovoru dogodilo 2014. kada je nerođeno dijete na neobjašnjiv način ozdravilo u utrobi majke.

14. listopada 2018. - Vatikan - Misa kanonizacije Pavla VI. i nadbiskupa Romera
14. listopada 2018. - Vatikan - Misa kanonizacije Pavla VI. i nadbiskupa Romera
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi