Nalazite se u >
Liturgija dana
14. nedjelja kroz godinu - 2019.
Uspješnost navjestitelja mira i spasenja
Iz 66, 10-14; Gal 6, 14-18; Lk 10,1-12.17-20)
Prorok Izaija, poziva narod na radost, jer će Bog mirom pohoditi Jeruzalem. Pridružuje mu se psalmist i poziva cijelu zemlju da slavi čudesna djela Božja. Još konkretnija i jasnija je Božja riječ u evanđelju: Isus šalje učenike u svijet da budu navjestitelji Božjega kraljevstva koje je ujedno ponuda mira i spasenja svijetu. Poruka je jednostavna: Isus šalje učenike u svijet da naviještaju mir. Pitanje je: s kakvim izgledima?
Mir je jedna od najvećih potreba u srcima ljudi i za njim vape narodi svih krajeva i svih vremena. Čudna je to pojava puna proturječja kao i sam čovjek. Ljudi iz najdubljih predjela duše čeznu za mirom, a ipak neprestano međusobno ratuju. Oni znaju da je ljubav vrhovno dobro, žele voljeti i biti voljeni, a ipak većina ih ne dožive ljubav i kao da ih nešto jače od njih u tome priječi. Ljudi žele i pravednost, jednakost, bratstvo; ističu ih visoko na obzorima svojih ideala, pa ipak, svijet su ispunili nepravdama i ugnjetavanjem i terorom. U ljudima je pohranjena istinska slika Božja, no unatoč tomu, odaju se mnogovrsnoj idolatriji, klanjaju se novcu, užicima, jedni drugima, obožavaju slavu i vlast. Ljudi se raduju životu, uporno tragaju za stvarnostima koje životu daju smisao, ali istovremeno obolijevaju na duši i tijelu i uporni su saveznici smrti. Ljudi u ovoj suznoj dolini piju iz lokvi, a osvježavajući ih izvori uzaludno čekaju na vrhuncima. Ove i druge proturječnosti neumoljivi su zakon i kruta logika svijeta. Čak je i suvremeni čovjek, pred njima sve nemoćniji. Bori se, no zapada u otuđenja iz kojih ne vidi izlaza. Upravo tom čovjeku i takvom svijetu Krist naviješta spasenje, šalje im učenike s viješću da je Bog zainteresiran za njegovo oslobođenje od proturječja koja ih razdiru. Bog ima plan i rješenja; istina, nisu laka, ali su jedino moguća rješenja. Nudi ih u svome Sinu. Mesija naime ljudima posreduje božansku logiku jamčeći da je u stanju zaustaviti logiku zla i grijeha. Ima i strategiju koju razvija u dva vida: najprije želi čovjeka osloboditi od zla u njemu i oko njega, od otuđenja i demonske vlasti (negativni vid), a zatim ga povesti k Bogu, da osobno i sa svojim bližnjima zaživi novi svijet zvan Božje kraljevstvo (pozitivni vid). Ta zamisao je hrabra, privlačna i teško ostvariva, no Isus je u nju vjerovao i za nju pošao na križ. Odlazak apostola u ovu misiju sliči odlasku jaganjaca među vukove. Evanđelje naime poručuje da se logika starog svijeta, ispunjena nasiljem i ratovima, nadvladava jedino Božjom logikom ljubavi, praštanja i žrtve. Svijet pak drži da je to lijepa, no ne i efikasna ponuda; čini mu se da je preslaba za radikalne promjene koje kani izvesti. Na izvan je doista slaba, čini se da ni Krist ni apostoli nisu uspjeli. To kraljevstvo Božje, sveopće bratstvo i univerzalna ljubav suvremenom čovjeku zvuče otuđujuće, jer ih doživljava kao isključivo religioznu dimenziju, pa misli da bi borbu za društvenu pravednost i mir u svijetu trebalo voditi političkim i oružanim sredstvima. Toga mišljenja su bili Židovi koji su oslobođenje vidjeli u oružanoj borbi protiv Rimljana, a Isusa i njegovu ponudu poslali na križ. Zanimljivo je da su uz Isusov križ na Kalvariji bili i križevi dvojice pobunjenika i ratobornih zelota. Oni svjedoče da je svjetovna opcija nasilničke borbe za mir i pravednost jednako nemoćna. Kristova, međutim ima dimenziju ljubavi i zato ostaje. Svi revolucionari i partizani koji se bore za mir i pravednost, boreći se protiv nekoga, uništavaju tuđe živote. U svijetu nasilja čine još jedno nasilje i njihova borba kao ni njihove žrtve nemaju iskupljujuću moć. Evanđeoska borba za mir ide drugim putem: Isus se nije borio protiv ljudi, njegova borba ne pozna neprijatelja, ne uzima nikomu život već svoj život daje za spasenje svijeta. Njegov dar je univerzalan, zato o njemu možemo propovijedati i danas. Njegov primjer borbe za mir je uvijek aktualan, božanski je i zato vrijedan slavljenja. Samo on ima moć rušiti zidove koji razdvajaju ljude. Njegova je žrtva pomirenje ljudi. On govori o miru, ne sa prijestolja, niti s uzdignutim kažiprstom, jer takvi govori izazivaju ratove i podižu nove zidove. Isus propovijeda mir s križa i zato može biti uspješan usred prividne nemoći. Zato i svoje učenike šalje siromašne i nemoćne, zato i Crkvu želi siromašnu, poniznu i samo takvoj jamči uspjeh.
