II. Nedjelja kroz godinu (B)

ZAZIV DUHA SVETOGA

Duše Sveti Tješitelju, dođi u moje srce sa svojom milošću i svetom ljubavlju i daj mi dar mudrosti; da sa slašću razmatram Božje istine i da mi Bog bude jedino mjerilo u prosuđivanju svih božanskih i ljudskih stvari.
Daj mi dar razuma; da što dublje zaronim duhom svojim u otajstvo svete vjere koliko je to u ovozemaljskom vremenu moguće.
Daj mi dar savjeta; da se uklanjam zasjedama đavla i svijeta, a u dvojbi da uvijek prigrlim što je više na slavu Božju i naše spasenje.
Daj mi dar jakosti; da osobitom odlučnošću svladam sve napasti i ostale zapreke u duhovnom životu.
Daj mi dar znanja; da pravo spoznam što i kako treba vjerovati i da ne bih zastranio u duhovnom životu.
Daj mi dar pobožnosti; da Bogu, svetima i službenicima Crkve dužno štovanje i čast iskazujem, a nevoljnima za ljubav Božju u pomoć pritječem.
Daj mi dar straha Božjega; da se čuvam grijeha, bojeći se uvrijediti Boga iz sinovskog poštovanja prema Božjem Veličanstvu.

Alojzije Stepinac

EVANĐELJE: Iv 1,35-42

U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.
Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.

MEDITATIO

Liturgija druge nedjelje kroz godinu pred nas stavlja ulomak iz prvog poglavlja Ivanova evanđelja koji nas poziva i potiče da prepoznamo Krista, vidimo gdje stanuje i ostanemo s Njime po uzoru na dvojicu učenika iz evanđelja. Ovaj ulomak je nastavak Ivanovog svjedočanstva i navještaja o Kristu. Opisuje poziv prvih učenika koji je sam Ivan Krstitelj usmjerio prema Isusu i njihovu vjeru da krenu uvjerljivo za Isusom. Pokušajmo ući u srž ove Božje riječi koja je snažna i duboka za svakoga od nas.

·        »Evo Jaganjca Božjega!«

Ivan Krstitelj usmjerava svoj pogled i svoje srce prema Isusu u kojem prepoznaje Jaganjca Božjeg. Ivan ovdje objavljuje najdublju tajnu o Isusu. Što te riječi danas nama govore? Prije svega, trebamo se prisjetiti da simbolika janjeta za Židove ima posebno značenje. U 12. poglavlju knjige Izlaska opisuje se oslobođenje Židova iz egipatskog ropstva. U tom poglavlju, Bog po Mojsiju zapovijeda svakoj izraelskoj obitelji da zakolje jedno janje i da ga pojede. Zašto? Meso janjeta dalo bi energiju potrebnu da se započne hod oslobođenja prema Obećanoj zemlji, a krv bi ih zaštitila od prolaska anđela Zatornika koji će posijati smrt.
Ivan nam govori da je pred nama Jaganjac kojeg Bog posla svom narodu. Kristovo tijelo je nebeska hrana, istinski kruh života koji će me osloboditi i uvesti u zajedništvo s Ocem. Isusovo tijelo postat će snaga i milost, okrjepa i zaštita na mom hodu prema punini slobode i vječnom životu s Presvetim trojstvom. Krv Jaganjca čisti me na novi život i poziva na darivanje iz ljubavi koja ide do kraja.
Ove riječi ponavljamo na svakoj svetoj misi, prije pričesti, kako bi porasla naša vjera i svijest koga to primamo u naše srce. Time nas i sama liturgija poziva da se opredijelimo za Isusa i pođemo za Njim kao ova dva učenika. Prepoznaj Ga u svojoj svakodnevici i nasljeduj Njegove korake!

·        »Što tražite?«

Ovdje vidimo Isusa koji ide u susret potrebama ljudi i kojemu je neizmjerno stalo do našega spasenja. Zato ih i primjeti te im uputi ključno i prvo pitanje u Ivanovu evanđelju »Što tražite?«. Isus zna u čije ime djeluje i koje Mu je poslanje Otac namijenio. Želi da i Njegovi budući učenici imaju jasnu sliku o Njemu i Očevom naumu spasenja ljudi. Upravo tim pitanjem, Krist želi preispitati nakanu dvojice apostola, ali i nakanu svih nas koji Mu danas pristupamo i želimo Ga nasljedovati. To nas pitanje treba potaknuti na ulazak u naše dubine i baciti u krizu. Možda tražimo Isusa zbog nekih ovozemaljskih koristi i osjećaja sigurnosti, a možda Ga uopće ne tražimo, jer nam je postao beznačajan i više Ga ne doživljavamo. Što tražiš? Što uistinu tražiš od Krista?

·        »Dođite i vidjet ćete.«

Zanimljivo je da na njihovo duboko pitanje »Učitelju – gdje stanuješ?« Isus ne daje adresu svoje kuće, nego ih poziva bliže k sebi, nudi im životno iskustvo susreta i života s Njim. Dođite k meni i iskusite, dotaknite Božje milosrđe i ljubav. Poziva ih na susret ljubavi koja preobražava. Poziva ih na hod vjere, na pouzdanje u Njegovu osobu kako bi Ga upoznali i učili od Njega. Osloniti se na Krista, jer On ima odgovor na sva moja pitanja i čežnje, čin je vjere. Svaki istinski susret s Kristom mijenja osobu, donosi ploda u njezinu životu i čini je evangelizatorom svojih bližnjih.

ORATIO

Gospodine Isuse, pokaži mi gdje stanuješ i gdje Te mogu danas naći, osluškivati, susresti i služiti Tebi. Često su moje oči slijepe i zamagljene, pa Te ne prepoznajem, često ne stojim očekujući Tvoj posjet, često Te tražim iz egoističnih potreba i želio bih da uslišaš moje molitve, a opet tako često nemam vremena ni dovoljno predanja doći k Tebi i biti s Tobom. Nauči me vapiti da Te susretnem, osluškivati Tvoje riječi i ostati u Tvojoj blizini. Obnovi u Crkvi svojoj duh naviještanja Tvoje radosne Riječi koja život daje. Ispuni nas Duhom Svetim da žeđamo za Tobom i tražimo jedino Tebe. Amen.

CONTEMPLATIO

·        Koliko često prepoznajem Božje djelovanje u svom konkretnom životu? Znam li reći "u tom trenutku Bog je bio prisutan, Bog mi je progovorio"?

·        Tražim li uistinu Krista u svojoj molitvi, na svetoj misi? Razmisli što bi ti odgovorio Isusu na pitanje "Što tražiš"?

·        Pokušaj se prisjetiti osoba koje su ti svjedočile o vjeri i trenutaka kada su te poticali da i ti kreneš za Isusom i da Mu se potpuno predaš. Zahvali Gospodinu za te darove i milosti.

·        Trudim li se zaživjeti Kristove riječi iz evanđelja? Na što me potiču Kristove riječi "Dođi i vidjet ćeš"?

ACTIO

Riječ koju si osluškivao snažno potiče na približavanje Kristu i boravak u Njegovoj prisutnosti, na otkrivanje kako je lijepo i spasonosno biti Njegovo dijete i učenik. Zato ću ovog tjedna biti s Njim svakog dana na svetoj misi i dopustiti Mu da mi progovori. Također, sudjelovat ću na euharistijskom klanjanju i razmatrati rečenicu "Što tražiš?"

DUHOVNI KUTAK

(Uspomene iz oratorija, sv. Ivan Bosco, str. 76.-78.)

Susret sa Don Calossom

Te (1826) godine svečane pučke misije koje su održane u Buttiglieri pružile su mi priliku da čujem brojne propovijedi. Glasovitost propovjednika privla­čila je puk sa svih strana. I ja sam onamo išao s mnogima drugima. Nakon održa­ne pouke i večernjeg razmatranja, slušatelji su puštani da slobodno pođu svojim kućama.
Jedne od tih večeri u travnju, išao sam kući usred mnoštva, a među nama bijaše i don Calosso iz Chierija, vrlo pobožan čovjek, koji je, iako već zgrbljen zbog godina, i sam pješice prelazio taj dugi put da bi slušao misionare. Tada je bio kapelan u Morialdu. Pogled mu je zapeo na dječaku omalena rasta, otkrive­ne glave, kuštrave kovrčave kose koji je u velikoj tišini koračao među tolikima drugima. Odmjerivši me pogledom, obratio mi se:

·        »Sine moj, odakle dolaziš? Jesi li možda i ti išao na misijske propovijedi?«

·        »Da, gospodine, išao sam na propovijedi misionara.«

·        »Što si ti uopće mogao razumjeti?! Uvjeren sam da bi ti majka održala prikladniju propovijed, zar ne?«

·        »Istina je, majka mi često drži dobre propovijedi. Ali rado idem slušati i misionare. Čini mi se da sam ih razumio.«

·        »Budeš li mi znao reći nekoliko riječi iz današnjih propovijedi, dat ću ti četiri novčića.«

·        »Recite mi jedino želite li čuti prvu ili drugu propovijed.«

·        »Kako želiš, glavno da mi kažeš nekoliko riječi. Sjećaš li se o čemu je bila riječ u prvoj propovijedi?«

·        »Prva je propovijed bila o potrebi da se na vrijeme posvetimo Bogu i da ne odgađamo obraćenje.«

·        »A što je bilo rečeno u toj propovijedi?« nadodao je časni starac uvelike začuđen.

·        »Dobro je se sjećam i ako želite, cijelu ću Vam je ponoviti.«

Ne čekajući njegov odgovor, počeo sam izlagati uvod, zatim tri točke, tj. kako onaj koji odgađa svoje obraćenje upada u veliku opasnost da mu uzmanjka vremena, milosti ili volje.
On mi je dopustio da govorim više od pola sata usred mnoštva. Zatim me je počeo ovako ispitivati:

·        »Kako se zoveš, kako se zovu tvoji roditelji, koliko si škole završio?«

·        »Ime mi je Ivan. Moj otac je umro kad sam još bio malo dijete. Majka mi je udovica koja se skrbi za petero čeljadi. Naučio sam čitati i malo pisati.«

·        »Nisi učio Donata ili gramatiku?«

·        »Ne znam ni što je to.«

·        »Bi li volio učiti?«

·        »Puno, puno.«

·        »Što te sprečava?«

·        »Moj brat Antun.«

·        »Zašto te Antun ne pušta da učiš?«

·        »On nije volio školu, pa kaže da ne želi da drugi gubi vrijeme na učenje kao što ga je on izgubio. No, kad bih ja mogao ići u školu, učio bih i ne bih gubio vrijeme.«

·        »Zašto bi želio učiti?«

·        »Želio bih postati svećenik.«

·        »A zašto bi htio postati svećenik?«

·        »Zato da privučem brojne svoje drugove, progovorim im i poučim ih u vjeri. Oni nisu zli, ali postaju takvi jer se nitko za njih ne brine.«

Te moje prostodušne i rekao bih odvažne riječi duboko su se dojmile tog svetog svećenika, koji, dok sam govorio, nije s mene skidao pogleda. Kad smo stigli do onoga dijela ceste gdje se valjalo razdvojiti, on me ispratio ovim riječi­ma: »Budi spokojan. Ja ću se pobrinuti za tebe i tvoje učenje. U nedjelju me dođi posjetiti sa svojom majkom. Sve ćemo srediti.«
Sljedeće sam nedjelje stvarno otišao k njemu s majkom. Dogovoreno je da će me on sam poučavati jedanput dnevno, dok ću ostali dio dana raditi u polju kako bih udovoljio bratu Antunu. On je lako pristao, jer je učenje trebalo početi nakon ljeta, kad poslovi u polju nisu više tako zahtjevni.
Posve sam se predao u ruke don Calossu, koji je tek prije nekoliko mjeseci bio došao u tu kapelaniju. Njemu sam otvorio svoju dušu. Odmah bih mu povje­rio svaku svoju riječ, svaku misao, svako djelo. To mu se jako svidjelo jer me tako mogao temeljito voditi i u duhovnim i u vremenitim stvarima.
Tada sam shvatio što znači imati stalnoga vođu, vjernoga prijatelja duše, koji mi je do tog vremena bio uskraćen.