Svetkovina Marijina Uznesenja potječe iz Jeruzalema, gdje se slavi od 5. stoljeća, a od 6. stoljeća slavi se na cijelom Istoku, u Rimu se slavljenje uvodi u 7. stoljeću. Naziva se od 8. stoljeća „Assumptio - Uznesenje". Crkva je od davnine vjerovala kako je Marija dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, ali je tek 1. studenog 1950. papa Pio XII. to proglasio dogmom vjere Apostolskom konstitucijom „Munificentissimus Deus" riječima: „Vlašću Gospodina našega Isusa, svetih apos­tola Petra i Pavla i Našom proglasujemo i definiramo od Boga objavljenu istinu (dogmu): Bezgrešna Bogorodica Marija je uvijek Djevica, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila je uznesena u nebesku slavu".

Ova svetkovina usmjerava naš pogled na završetak Marijina zemljaskog života i njen ulazak u nebesku slavu. Ona je jedina od ljudi koja je, poslije Krista, tijelom i dušom uznesena u nebesko blaženstvo, što će se s ostalim pravednicima zbiti tek na dan uskrsnuća od mrtvih. Crkva u Predslovlju današnje mise pjeva: „Ti s pravom ne htjede da se nje dotakne trulež groba, jer je neizrecivo iz svoga krila rodila utjelov­ljenoga Sina tvoga, Začetnika svakog života."

Marijin poseban položaj proistječe iz njena Bogomajčinstva i njene uloge u djelu spasenja. „To je blagdan njezine punine i blaženstva za koje je bila određena, proslave njezine neokaljene duše i njezina dje­vičanskog tijela, njezina savršenog upriličenja Kristu uskrišenom od mrtvih" (MC 6).

Prisna povezanost Marije s tijelom Isusa Krista razlog je što njeno tijelo ima istu sudbinu kao i tijelo njezina Sina, nije doživjelo trulež groba nego je nakon zemaljskog života slavno uzneseno u nebesku slavu. To se dogodilo i zato što Marija nikada nije bila pod vlašću grijeha kao ni Isus, pa stoga nije bila ni podložna posljedicama grijeha.

Ono što je Marija doživjela svojim Uznesenjem, to će se u budućnosti dogoditi i s cijelim Božjim narodom, s Crkvom, na što upozorava II. vatikanski sabor: „Isusova Majka, tijelom i dušom proslavljena na nebu, slika je i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti" (LG 68). „Crkva se u Mariji divi i uzvisuje najodličniji plod otkupljenja, i u njoj s radošću promatra, kao u najčistijoj slici, ono što želi sama nada se kako će biti" (SC 103). Svetkovina Uzenesenja Blažene Djevice Marije pruža nam „utješnu sliku i dokaz ostvarenja ko­načne nade" (MC 6). Liturgija današnjeg dana stoga odiše svetom radošću.

Sveti Tarzicije, akolit i mučenik u Rimu. Dok je nosio svetu Pričest kršćanima u zatvor, napadoše ga neobuzdani dječaci tražeći nek im dade ono što nosi. Budući to nije mogao učiniti, oni ga udarcima usmrtiše. Pokopan je u Kalistovu groblju, a za pape Pavla I. (+767) relikvije su mu prenesene u baziliku svetog Silvestra in Capite, gdje se i danas časte.

Sveti Alipije, učenik sveog Augustina i biskup u Tagasti.