Nalazite se u >
Liturgija dana
15. nedjelja kroz godinu - c - 2019.
Isus u milosrdnom Samaritancu
(Pnz 30,10-14; Kol 1, 15-20; Lk 10,25-37)
Sve je počelo pitanjem jednog zakonoznanca: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?" Isusu je bio drago da se učen čovjek zanima za vječni život. Podsjetio ga je na prvu i najveću zapovijed - ljubav prema Bogu i bližnjemu. Tada je uslijedilo pitanje: Tko je moj bližnji? Pismoznanac je pošao na granično područje ljubavi i htio razvrstati bližnje od ostalih misleći da su bližnji članovi obitelji, prijatelji, susjedi, pripadnici vjere i naroda te da izvan tih granica prestaje i zapovijed ljubavi. Isus ga je htio poučiti da ljubav ne poznaje granica i da je bližnji svaki čovjek, čak i onaj najdalji, neprijatelj! Isusova kao i kršćanska ljubav otvorena je svima, osobito onima koji trebaju pomoć. Prosudba „ljubavi" i „bližnjega" ne može se temeljiti na rodbinskoj, rasnoj, klasnoj, filozofskoj, religioznoj ni na bilo kojoj drugoj osnovi. Crkva tako poima i čovjeka i ljubav, zato naviješta Isusovu prispodobu o milosrdnom Samaritancu u kojem prepoznaje samoga Isusa, objavitelja Božje ljubavi i utemeljitelja novog čovjekoljublja. Put od Jeruzalema do Jerihona povijest je dvaju prijeđenih milenija i drugih kojima još treba proći. Čovjek izranjen na putu svaki je čovjek koji moli pomoć, a to su i narodi u razvoju, siromašni, porobljeni, kolonizirani narodi, opljačkani koji traže pomoć. Crkva zahtjeva da bogati narodi umjesto u naoružanje, ulažu u razvoj siromašnih. Međunarodna bi pravednost zahtijevala čak da se krene u potjeru za razbojnicima, da ih se kazni za počinjena zlodjela. Nije na odmet u milosrdnom Samaritancu prepoznati Isusa. On se palom i grijehom unesrećenom čovječanstvu smilovao. Nakon što su ga zaobišli svećenik i levit koji mu nisu mogli pomoći, sagnuo se on nad nevoljnikom, povio mu rane, sklonio ga na sigurno i postao njegovim Spasiteljem. Tako se praktično očitovalo Božje čovjekoljublje posred nas. Boga nitko nije vidio, ali on nije daleki Bog. Boga nitko nije upoznao, ali svatko ga može upoznati iskazujući ljubav čovjeku. Kad činimo ono što je učinio Isus, susrećemo Boga. Isus je poučio pismoznanca da put spasenja nije teorija, filozofija pa ni teologija, nego životna praksa. Pravo pitanje nije tko je moj bližnji, nego komu ja mogu biti bližnji? Komu to mogu pomoći, iskazati ljubav kao što je Bog nama iskazao. Isus će nakon posljednje večere staviti na srce svojim apostolima novu zapovijed da se ljube kao što je on njih ljubio: dajući svoj život za njihovo spasenje. Znao je da nema jačeg dokaza Božje prisutnosti od konkretno posvjedočene ljubavi, kao što je i manjak te ljubavi uzrokom najvećih sumnji, svakog teoretskog i praktičnog ateizma. Ljubiti zapostavljenog, nemoćnog, izranjenog čovjeka i danas je prva i najveća zapovijed Božja; danas kad strukture jačaju, a čovjek odlazi u drugi plan, kad je novac, karijera i blagostanje na prvom, a čovjek na sporednom mjestu, kad jačaju sile birokracije i legalizma na račun ljubavi i razumijevanja, kad su ozbiljno poremećeni međuljudski odnosi… Danas treba znati izabrati, opredijeliti se za čovjeka poput Samaritanca, to je jedini pravi put opredjeljenja za Boga, jer se Bog utjelovio u čovjeku Isusu i u svakom patniku. U Isusu i u patnicima postaje moguće susresti Boga više nego u filozofskim traktatima i stručnim izlaganjima. Put do Boga vodi prostranstvima milosrdne ljubavi. Bog ljude očekuje u stradalnicima i želi da ga tu ljube. Drugi putovi su upitni. Ljubiti Boga u pobožnostima i obredima može biti prazni hod, ako se ne služi bližnjima u ljubavi. Ivan ima pravo kada kaže: „Tko ne ljubi brata koga vidi, kako može ljubiti Boga koga ne vidi?" Bit kršćanstva je ljubiti Boga u bližnjima i bližnje u Bogu. Ljubav prema Bogu mimo bližnjih obična je iluzija, dovodi čovjeka u opasnost da izgubi i Boga i bližnjega. Humanizam bez Boga izlaže se opasnosti da završi u slijepoj ulici. Takav humanizam je prijevara s okusom razočaranja: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka" ili gorkim iskustvom: „Čovjek čovjeku vuk". Bog je mjera svih stvari, pa tako i ljubavi prema bližnjima. Tko ne ljubi Boga, ne može ljubiti ni njegove slike, čovjeka. Tko se udalji od Boga kao bezbožni fašizam i komunizam razarat će njegovu sliku po svojim bojištima i koncentracijskim logorima. Sv. Augustin ima pravo: „Ljubi Boga i čini što hoćeš."
