15. ožujka 2020. - Papin Angelus
Papin nagovor prije i nakon molitve Anđeo Gospodnji u nedjelju
Krist je izvor žive vode
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U Milanu upravo u ovim trenucima završava misa koju nadbiskup slavi u Poliklinici za bolesnike, liječnike, medicinske sestre i tehničare te volontere. Nadbiskup je blizak svome narodu i blizak je također Bogu u molitvi. Sjećam se fotografije od prošloga tjedna: on sâm na krovu katedrale u molitvi Majci Božjoj. Htio bih također zahvaliti svim svećenicima na njihovoj kreativnosti. Iz Lombardije stiže mnogo vijesti o toj kreativnosti. Istina je, Lombardija je jako pogođena. Svećenici su iznašli bezbroj načina da budu blizu svome narodu kako se puk ne bi osjećao napuštenim; to su svećenici koje resi apostolski žar, koji su dobro razumjeli da se u doba pandemije ne smije biti „don Abbondio" (na tal. igra riječi; izraz „Abbondio" dolazi od glagola abbondare = napustiti, ostaviti, nap. pr.). Velika vam hvala svećenici.
Evanđeoski odlomak ove nedjelje, treće korizme, predstavlja Isusov susret sa Samarijankom (usp. Iv 4, 5-42). On je na putu sa svojim učenicima i oni se zaustavljaju kod jednoga zdenca u Samariji. Samarijance su Židovi smatrali hereticima i veoma su ih prezirali, kao građane drugog reda. Isus je umoran, žedan je. Dolazi neka žena po vodu i on je pita: „Daj mi piti!" (r. 7). Tako, rušeći svaku barijeru, započinje dijalog u kojem otkriva toj ženi misterij žive vode, odnosno Duha Svetoga, Božji dar. Zapravo, na reakciju iznenađene žene, Isus odgovara: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive" (r. 10).
U središtu ovog dijaloga je voda. S jedne strane, voda kao bitan element za život koji taži tjelesnu žeđ i podržava život, a s druge, voda kao simbol Božje milosti, koja daje vječni život. U biblijskoj tradiciji Bog je izvor žive vode – tako se kaže u psalmima, kod prorokâ –: udaljavanje od Boga, tog izvora žive vode, i njegova Zakona povlači za sobom najgoru sušu. To je iskustvo Izraelskog naroda u pustinji. Na dugom putu prema slobodi on je, mučen žeđu, protestirao protiv Mojsija i protiv Boga jer nema vode. Tada je, po Božjoj volji, Mojsije izveo vodu iz stijene kao znak Božje providnosti koja prati njegov narod i daje mu život (usp. Izl 17, 1-7).
A apostol Pavao tumači tu stijenu kao simbol Krista. Tako će reći: „A stijena je Krist" (usp. 1 Kor 10, 4). Tajanstven je lik njegove prisutnosti usred putujućeg Božjeg naroda. Krist je, naime, Hram iz kojeg, prema viđenju prorokâ, izvire Duh Sveti, to jest živa voda koja čisti i daje život. Onaj koji žeđa za spasenjem može slobodno crpsti iz Isusa, a Duh Sveti će u njemu ili njoj postati izvorom punog i vječnog života. Obećanje žive vode koje je Isus dao Samarijanki postalo je stvarnost na njegovoj Pashi: iz njegova probodena boka potekli su „krv i voda" (Iv 19, 34). Krist, žrtvovani i uskrsli Jaganjac, vrelo je iz kojeg izvire Duh Sveti koji oprašta grijehe i ponovno rađa na novi život.
Ovaj je dar ujedno i izvor svjedočenja. Poput Samarijanke, svaki onaj koji susretne Isusa živog osjeća potrebu da drugima govori o tome tako da svi prispiju tome da priznaju da je Isus „uistinu Spasitelj svijeta" (Iv 4, 42), kako su kasnije rekli sunarodnjaci te žene. I mi, rođeni na novi život po krštenju, pozvani smo svjedočiti život i nadu koji su u nama. Ako naše traženje i naša žeđ pronađu u Kristu potpuno zadovoljenje, pokazat ćemo da spasenje nije u „stvarima" ovoga svijeta, koje u konačnici stvaraju sušu, nego u Onome koji nas je ljubio i koji nas uvijek ljubi, a to je Isus, naš Spasitelj, živa voda koju nam On nudi.
Neka nam Presveta Marija pomogne gajiti želju za Kristom, izvorom žive vode, jedinom koji može utažiti žeđ za životom i ljubav
Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre,
Ovih je dana Trg Svetoga Petra zatvoren, zato svoj pozdrav upućujem izravno vama koji ste povezani putem sredstava komunikacije.
U ovoj situaciji pandemije, u kojoj se nalazimo manje ili više izolirani, pozvani smo ponovno otkriti i dublje upoznati vrijednost zajedništva koje ujedinjuje sve članove Crkve. Ujedinjeni s Kristom nismo nikad sami, nego tvorimo jedno tijelo, kojem je On glava. To je zajedništvo koje se hrani molitvom, ali i duhovnim zajedništvom u euharistiji, što je čin koji se toplo preporučuje kada nije moguće primiti sakrament. To kažem svima, posebno osobama koje žive sami.
Još jednom izražavam svoju blizinu svim bolesnima i onima koji se o njima brinu, jednako kao i mnogim djelatnicima i volonterima koji pomažu onima koji ne smiju izlaziti iz kuće, te onima koji izlaze ususret potrebama najsiromašnijih i beskućnika.
Velika vam hvala za sav trud koji svaki od vas ulaže u pružanju pomoći u ovom vrlo teškom vremenu. Neka vas Gospodin blagoslovi, a Majka Božja čuva; i molim vas ne zaboravite moliti za mene. Ugodnu vam nedjelju želim i dobar tek! Hvala.
Papa: U vrijeme pandemije pozvani smo ponovno otkriti vrijednost zajedništva.
Papa Franjo pozvao je u nedjelju 15. ožujka vjernike da u prilikama pandemije upoznaju dublju vrijednost zajedništva istaknuvši kako se to zajedništvo jača duhovnim zajedništvom u euharistiji. Ponovno je izrazio svoju blizinu oboljeljima i onima koji skrbe za njih te djelatnicima i volonterima koji pružaju pomoć onima koji su u izolaciji kao i siromašnima.
U ovoj situaciji pandemije, u kojoj se nalazimo manje ili više izolirani, pozvani smo ponovno otkriti i dublje upoznati vrijednost zajedništva koje ujedinjuje sve članove Crkve. Ujedinjeni s Kristom nismo nikad sami, nego tvorimo jedno tijelo, kojem je On glava. To je zajedništvo koje se hrani molitvom, ali i duhovnim zajedništvom u euharistiji, što je čin koji se toplo preporučuje kada nije moguće primiti sakrament. To kažem svima, posebno osobama koje žive sami.
Još jednom izražavam svoju blizinu svim bolesnima i onima koji se o njima brinu, jednako kao i mnogim djelatnicima i volonterima koji pomažu onima koji ne smiju izlaziti iz kuće, te onima koji izlaze ususret potrebama najsiromašnijih i beskućnika, rekao je Papa na kraju današnjeg nagovor nakon molitve Anđeo Gospodnji koju je predvodio u Biblioteci Vatikanske palače.
15. ožujka 2020. - Papa Franjo posjetio je baziliku Svete Marije Velike, a zatim se pješice uputio u del Corso, moliti Madonu za milost!
Dvojica papa molitvom su prosili "kraj pandemije".
Franjo je napustio Vatikan i klanjao se Salus populi Romani u Santa Maria Maggiore. Zatim se u San Marcello al Corso molio pred raspećem koje je Rim spasilo od kuge.
Intenzivna molitva pred Marijom Salus populi Romani i pred drvenim raspelom koji je Rim štitilo od "velike kuge" u šesnaestom stoljeću. Papa Franjo je ove treće nedjelje korizme, napuštajući Vatikan, želio naglasiti svoju blizinu onima koji pate želeći zamoliti posebnu zaštitu Madone koja je štovana u ikoni sačuvanoj u bazilici Santa Maria Maggiore, prvoj stanici njegovih dviju Rimskih posjeta.
Danas popodne, nakon 16 sati, papa Franjo napustio je Vatikan u privatnom posjetu, obavještava ravnatelja Vatikanskog tiskovnog ureda, Matteo Bruni, i otišao je posjetiti baziliku Santa Maria Maggiore, kako bi se obratio molitvom Djevici, svetoj Salus populi Romani, čija se ikona tamo čuva i časti. Nakon toga, prolazeći Via Corso pješice, kao na hodočašću, Sveti Otac je stigao do crkve San Marcello al Corso, gdje se nalazi i čudesno raspelo koje je 1522. godine u procesiji nošeno gradskim četvrtima kako bi prestala "Velika kuga" u Rimu.
Sveti Otac je svojom molitvom pozvao na kraj pandemije koja pogađa Italiju i svijet, molio je za izlječenje mnogih oboljelih, sjetio se brojnih žrtava ovih dana i zatražio neka njihova obitelj i prijatelji pronađu utjehu i zagovor. Njegova molitva bila je namjenjena i za zdravstvene radnicike, liječnike, medicinske sestre i sve koji u današnje vrijeme svojim radom jamče funkcioniranje društva.
Poznata je Papina posebna pobožnost prema Salus populi Romani: Franjo ne samo što odlazi tamo u povodu velikih marijanskih blagdana, želi se zaustaviti u molitvi prije odlaska na međunarodna putovanja i tamo se vraća nakon slijetanja, kako bi zahvalio. 593. Godine, papa Grgur I., doveo ju je u povorci neka zaustavi kugu, a 1837. Godine, Gregorij XVI. pozvao ju je neka okonča epidemiju kolere.
Posebno je značajan Papin čin, s obzirom na trenutak koji proživljavamo. To je bila i druga faza nedjeljnog izlaza: crkva San Marcello al Corso, u kojoj se čuva drevno i štovana drveno raspelo iz petnaestog stoljeća, koje znanstvenici smatraju najdragocjenijim za Rim, koji je preživio požar, spasilo je grad od kuge. To raspelo, koje je zagrlio sveti Ivan Pavao II., označilo je vrhunac Godine oproštenja tijekom Velikog jubileja 2000. godine.
Tradicija pripisuje brojna čuda "SS-u. Raspeće”. Štovanje je započelo 23. svibnja 1519. Godine kad je požar u noći potpuno uništio crkvu posvećenu papi Marcellu. Sljedećeg jutra cijela je građevina pretvorena u ruševine, ali među ruševinama raspelo s vrha oltara ostalo je netaknuto, u podnožju još uvijek gori mala uljna svjetiljka. Ova je slika vrlo upečatljiva za vjernike, zbog čega se neki od njih okupljaju svakog petka navečer kako bi se molili. 8. listopada 1519. papa Leo X. naredio je obnovu crkve.
Tri godine nakon požara Rim je pogodila "Velika kuga". Narod nosi raspelo u procesiji, uspijevajući prevladati čak i zabrane vlasti, razumljivo zabrinute zbog širenja zaraze. Raspelo se uzima i pronosi ulicama Rima do bazilike San Pietro. Povorka traje 16 dana: od 4. do 20. kolovoza 1522. Kako hodočašće ide dalje, kuga pokazuje znakove regresije i zato svaki kvart pokušava zadržati raspelo što je duže moguće. Na kraju, u trenutku povratka u crkvu, kuga je potpuno prestala. Počevši 1600. godine procesija od crkve San Marcello do bazilike San Pietro postala je tradicija tijekom Svete godine. Na poleđini križa ugravirana su imena papa i godine poziva na jubileje.