Borreto (Reggio Emilia) Rođen 12. listopada 1880., umro 15. ožujka 1951.

Liječnik, bolničar, ljekarnik. I sam je upoznao siromaštvo od malih nogu. Argentina je zemlja njegovog neumornog apostolata. 1807. godine obitelj Zatti iseljava se preko oceana kao, u tim desetljećima, miljuni Talijana.

U Bahiji Blanci pohađa Salezijansku župu i biva oduševljen don Boskom. Želi otići u redovnike i ulazi u zavod "Casa de Bernal". Dvoreći bolesnike od tuberkoloze i sam se zarazio bolešću. Poslan je u Viedmu, najudaljeniji kraj propovjedati Evanđelja u Patagoniji. Klima je dobra. Ovdje spoznaje svoj konačni poziv: započinje njegovo posvećenje bolesnicima, preuzimajući odgovornost za bolnicu koju su osnovali Salezijanci (koju će on obnoviti) i ljekarnu; postaje diplomirani ljekarnik i bolničar. Godine 1908. polaže zavijete. Njegov će život biti posvećen molitvi, dvorenju bolesnika i siromaštvu do 15. ožujka, 1951. kad umire od neizlječive bolesti.

Upisan je u Rimski martirologij.

Artemid Zatti rodio se u Borretu (Reggio Emilia) 12. listopada 1880. godine. Već kao dijete upoznaje surovost života, s devet godina zarađuje kruh kao nadničar. Zbog siromaštva Zatijevi, početkom 1897. godine iseljavaju u Argentinu i nastanjuju se u Bahiji Blanci. Mladi Artemid počinje odmah pohađati župu koju vode Salezijanci. Tu susreće župnika Don Carlos Cavalli, bogoljubna osoba izvanredne dobrote, koji postaje njegov ispovjednik i duhovni vođa, te ga usmjerava Salezijanskom životu. Kao dvadesetgodišnjak ušao je u Salezijansko sjemenište u Bernalu blizu Buenos Airesa. Pružajući pomoć mladom svećeniku koji je bolovao od tuberkuloze i sam je obolio. Očinska briga Don Cavallija  za mladog Artemida rezultira poslanjem u Salezijansku ustonovu u gradu Viadme zbog prikladnije klime a poglavito što se tamo nalazi misionarska bolnica koju je vodio Salezijanski bolničar, praktično djelujući kao "liječnik", otac Evazije Garrone. Ovaj preporuči Artemidu neka se preporuči zagovoru Presvete Djevice Marije Pomoćnice za svoje ozdravljenje predlažući nek Joj obeća, ako ozdravi kako će cijeli svoj život posvetiti služenju tamošnjim bolesnicima. Artemid pristade i čudnovato ozdravi. Kasnije će reći: "Vjerovah, obećah i ozdravih!"  Njegov je put bio obilježen i on ga je slijedio s velikom zanesenošću. Iako teškog srca ponizno i poslušno je prihvatio odustanje od svećenićkog poziva. Dana 11. siječnja 1908. godine položio je kao brat laik privremene, a 8. veljače 1911. doživotne zavjete. Dosljedno s obećanjem Presvetoj Djevici Majci Pomoćnici, potpuno se  posvetio bolnici, brinući se u prvom redu o pridruženoj ljekarni. Poslje smrti p. Garrona cijela odgovornost za bolnicu pada na njegova pleća. Izvršavao je sve poslove, postao je doupravitelj, administrator, iskusni ljekarnik uživajući velik ugled među bolesnicima i sanitarnom osoblju. Njegov posao nije se ograničio samo na bolnici nego je obuhvaćao cijeli grad, dva predjela smještena na obalama rijeke Negro: Viedma i Patagones. Po potrebi odlazi u svako doba dana i noći, po svakojakom vremenu, stigavši do udaljenih koliba u predgrađu kako bi pružio svoju besplatnu pomoć. Glas o svetom bolničaru proširio se cijelim Jugom zemlje a bolesnici bi pristizali iz cijele Patagonije. Nerijetko bolesnici su tražili njega a ne liječnika.

Artemid Zatti volio je svoje bolesnike, jer je u njima vidio samog Isusa. Vjeran Salezijanskom duhu i baštini Don Boska pridržavao se izreke "rad i umjerenost". Njegovu čudesnu djelatnost izvršava uobičajenom spremnošću i  herojskom požrtvovnošću otrgunt od svakog osobnog zadovoljstva bez odmora i predaha. Priča se kako je jedini njegov odmor bio peterodnevni boravak u zatvoru. Da, on je upoznao zatvor zbog bjega jednog zatvorenika koji je bio hospitaliziran. Za bjeg je bio optužen on. Oslobođen od te optužbe, vraća se kući u velikom slavlju njegovih sljedbenika.  Zbog izraženog naboja simpatije, lako uspostavlja kontakt i radostan je kad razgovara sa skromnim i jednostavnim ljudima. Iznad svega on je bio čovjek prožet Bogom. Obasijavalo ga je neko nebesko svijetlo. Jedan liječnik iz bolnice, deklarirani nevejernik, govorio je: "Kad ugledam gospodina Zattija, moja nevjernost bude poljuljana". A drugi reče: "Vjerujem u Boga od kad poznam gospodina Zattija".

U srpnju 1950., dok je uređivao krov, poskliznuo se i pao s ljestva. Bio je to vrlo težak udarac. Bilo mu je naređeno neka se odmara; odluka koju je prihvatio samo iz poslušnosti. Više se nije mogao oporaviti, a u studenome iste godine pojavili su se prvi očiti simptomi raka kojeg je sam jasno diagnosticirao. Sa zadivljujućom mirnoćom, strpljivošću i snagom duha podnosio je neugodnosti teške boli.  Ipak nije izgubio dobro raspoloženje i želju pomagati bolesnicima i nastavio je svoju misiju još godinu dana.  

Usnuo je u Gospodinu 15. ožujka 1951. godine, uživajući raširen glas o svetosti, koji se posebno očitovao za vrijeme sprovodnih obreda na kojima je sudjelovalo mnoštvo naroda te brojne osobe crkvenih i građanskih vlasti.

Sveti Longin, vojnik, mučenik u  Cezareji u Kapadociji

Na Istoku se od starine pod Longinovim imenom časti rimski stotnik, koji je pod križem priznao Isusa Božjim Sinom, a kasnije mu je Čuvao grob. Na Zapadu  predaja drži kako je Longin probo kopljem Kristova prsa i da je  bio  stotnik o  kojem govori Evanđelje. Prema jednoj i drugoj predaji, obratio se na kršćanstvo,  živio sveto i umro mučeničkom smrću u Cezareji u Kapadociji. Najstariiji tekst o  njegovu  štovanju jest Poslanica (17,15) svetoga Grgura iz Nise (+ 394.) koja o njemu govori jednostavno kao o stotniku ne navodeći mu ime. Jedno  stoljeće   kasnije  susrećemo u različitim spisima, posebno apokrifnim, i ime Longin što   zapravo znači kopljanik. Tako je kršćanska tradicija, izgleda, ujedinila u jednoj osobi tri različite osobe: vojnika koje je probo Kristove grudi, stotnika, koji  je  bio prisutan kod Isusove smrti i stotnika koji je zapovijedao stražom na Kristovu grobu.

Sveti Aristobul. Na škrtim podacima iz Poslanice Rimljanima (Rim 16,10), u kojoj apostol Pavao pozdravlja Aristobulove, kršćani su iskitili legende. Iz Pavlove poslanice možemo zaključiti  samo  to kako je Aristobul bio imućan  čovjek, koji je posjedovao i robove.

Sveti Menigno. Prema predaji bio je stupar na Helespontu u vrijeme  Decijeva progonstva. Prijavio se sam kako je kršćanin. Istrgao sucu dekret o progonstvu i poderao ga, nakon čega je osuđen na smrt.

Sveti Nikandar, mučenik. Prema predaji, pretrpio je mučeništvo za vrijeme cara Dioklecijana u Egiptu, zbog toga što je sakupljao tjela kršćanskih mučenika i pokapao ih.

Sveta Leokricija, kordupska mučenica. Rođena je u bogatoj muslimanskoj  obi­telji. Nakon priprave primila je sakrament Krštena potajno uz pomoć  jedne svoje rodice monahinje. Kad nije mogla umiriti roditelje, pobjegne od kuće i skloni se kod nekih kršćana. Zbog toga što je posjetila biskupa svetog Eulogija, bila je dojavljena i skupa s biskupom osuđena   na smrt 859. godine.

Sveti Matrona, sluškinja, mučenica. Rodom iz Soluna, bila je sluškinja  Hebrejke Pautile. Potajno je odlazila u crkvu zbog čega ju je gospodarica   mučila. Od tih muka je i umrla.

Sveti Prob, biskup u Rietiu. O njegovu životu donosi škrte podatke papa Grgur Veliki. Ti se podaci  osnivaju  na pričanju  Probova nećaka i odnose se  na nekoliko čudesnih zgoda, koje su budile srednjovjekovnu maštu,

Sveti Klement Marija Hofbauer, redemptorist. Rođen je 26. XII. 1751. u brojnoj obitelji u južnoj Moravskoj. Poslije očeve smrti radi kao pekar i nastavlja školo­vanje. U Beču pohađa sveučilište. Postaje redemptorist. Nakon  završenog studija u Frosinone u Italiji, osniva nekoliko redemptorističkih   samostana u Europi. 808. godine kad je Napoleon dokinuo redemptoristički samostan u Varšavi, odlazi u Beč gdje vrši različite  službe  i utječe znatno na   religiozni  život u  Beču. Umro je 15. ožujka  1820. godine.

Sveti Speciozus, monah iz Terracine. Bio je učenik  sveti Benedikta. Čitavi život proveo je u samostanu kod Terracine. Umro je u Kapui, kamo je išao zbog nekih kućnih poslova. Štovanje  mu je zajamčeno tek  u kasnijem  vremenu.