15. srpnja 2018. - XV. nedjelja kroz godinu
Apostoli i novi evangelizatori
(Jr 23, 1-6; Ef 2, 14-18;Mk 6,30-34)
Riječ Božja opisuje poziv i poslanje proroka i apostola. Proroci su posebni ljudi; imaju specifičan poziv i poslanje. Poziv je izravno od Boga , a poslanje se odnosi na situaciju u svijetu u kojem trebaju božanski obaviti važnu zadaću spasenja. To su Božji profesionalci, uzeti iz svijeta da svijetu naviještaju Božju riječ usprkos svemu i svima. Za njih je važno da su slobodni, da se svom dušom stave u službu navještanja i svim žarom promiču dobro ljudi kojima su poslani. Ništa ih ne smije uvjetovati, ne dozvoljavaju sebi kompromise već radikalno slijede silu Duha koji ih vodi ostvarenju Božje inicijative i koji je njihova jedina sigurnost. Božji narod, Izrael nekad i Crkva danas, najčešće nisu slušali proroke. Zapostavljali su Božje naume, a smišljali vlastite planove; tražili su ljudska rješenja, stvarali političke i vojne saveze što je bilo vidljivo u ponašanju starozavjetnih kraljeva, pa čak i u ne tako davnom misionarenju, gdje njihov plemeniti nalog blagovjesnika ponekad zasjenili i uprljali neobuzdani kolonizatori, progoneći domaće stanovništvo i domorodce.
Kad je Isus svoje apostole i misionare slao u svijet tražio je da na put ne nose ni torbe ni novce, već da krenu bez zaliha i materijalne sigurnosti. Znao je, naime, da sve to opterećuje poslanje. Uporište su morali tražiti jedino u Kristu koji je sigurnost njihove nesigurnosti. Ne niječu se doduše njihova teološka opremljenost, retorika, znanje, ali nisu na prvom mjestu, što više, riječ je o paradoksalnom odnosu: naizgled bespomoćna sredstva kao što su siromaštvo, slabost, poniznost, malenost, predanje, postaju evanđeoski djelotvorna i čudesno učinkovita sredstva naviještanja. Apostoli svjedoče svojom osobnošću u kojoj je iskustvo Gospodinove blizine. Svjedočenje koje nema težinu susreta s Bogom prelazi najprije u rutinu zatim u dosadu. Vjernici slušaju na tisuće propovijedi, a ono glavno, riječ Božja koju su propovijedi tumačile, prolazi mimo njihova života. U Biblijskim susretima, gdje ljudi neposredno reagiraju na riječ Božju, događa se više nego u pukom slušanju propovijedi. Vjernik ponekad uči bolje od svoga mučnog istraživanja, nego od otmjenog propovijedanja.
Evanđelje spominje da je Isus apostolima dao vlast nad nečistim dusima. Nije to alegorijska misao, već kruta stvarnost. Zli duhovi danas nisu sablasti s repom i rogovima, u ormarima i pod krevetima; oni su duhovi naših zabluda, slabosti, grijeha, našega protivljenja životu, obezvrjeđivanja i zatiranja života. Zli su duhovi prešli sa svojih mitskih pozornica u poremećene međuljudske odnose od onih u obitelji do međuljudskih odnosa u društvu i onih od kojih ovisi mir u svijetu. Neke pojave u društvu krcate neprijateljstvima „mirišu na sumpor" i mora doći netko tko ima vlast da ih razotkrije i pokori. Vlast daje Bog, obilježavajući ljude neizbrisivim pečatom svetoga reda, tu upravo započinje vladavina nad nečistim dusima. Kad svećenici slijede proročku dimenziju svoga poslanja, kad se ispune Duhom Svetim i stave u službu Božje riječi, oni otkrivaju društvene pojave koje primjerice stvaraju mentalitet da se za novce može sve kupiti, a što je notorna laž i tu laž može promicati samo „Lažac od početka". Ljudi iznemogli u ludoj trci za novcem to obično prekasno otkriju. Depresivni i bez duše, izranjeni i očajni, nude svoj novac pustim liječnicima da bi na kraju ostali sami sa spoznajom da su bili prevareni. Suvremeni demoni uvjere ljude da život mora biti zabava i užitak. Postoje društva koja žive od zabave i promiču užitak kao smisao života. Pojava je zavodljiva i zahvati mase, osobito mlade i neiskusne koji žive krilaticu iz rimskih vremena: „Kruha i igara". Užitak uništi vjernost, nevjera ljubav, a život bez ljubavi postaje nepodnošljiva dosada. Ima nečega demonskog i u sve prisutnijem geslu: dobro je sve što je korisno. Čovjek stavlja svoj ego u središte svijeta, promiče egoizam, obožava samog sebe i na kraju postaje idolopoklonik koji u ljudskim srcima ruši Božje prijestolje.
