15. srpnja - Sveti Bonaventura, biskup i crkveni naučitelj
Ivan Fidanza rođen je u selu Bagnoregio oko 1218. godine. Bolesnog mališana majka je donijela svetom Franji Asiškom i on ga je ozdravio i nazvao „Bonaventura" predviđajući „sretnu budućnost" toga dječaka. Kad je stupio u franjevački red, nazvao se Bonaventurom. Za učitelja je imao poznatoga fra Aleksandra Haleškoga. Zadubljen u Sveto pismo, smatrao je kako je ljubav iznad razuma i kako poganin Aristotel nema što reći kršćaninu Augustinu.
Kao profesor na Sorboni u Parizu branio je prosjačke redove u pravu živjeljenja Evanđelja na netradiaionalan način. Živi problem pastoralnog rada tolikih redovnika Bonaventura je postavio na prava načela, koja je 700 godina nakon njegove smrti snažno naglasio Drugi vatikanski sabor: postoji samo jedan prezbiterij i jedan pastoralni rad; evangelizacija je prva i najvažnija dužnost svih prezbitera bez obzira na povijesne uvjetovanosti i: nasljeđa. Kao general franjevačkog reda utrošio je 17 godina kako bi organizirao i usmjerio red. Izradio je Narbonske konstitucije. Snažno je naglasio potrebu velikih samostana, odgajališta, škola i knjižnica. Bez toga nema svete znanosti ni stege u redu. Uveo je i subotnje bogoslužje u čast Blažene Djevice Marije (Officim B. V. Mariae in sabbato) i svakodnevno zvonjenje „pozdravljenja" uz molitvu „Anđeo Gospodnji".
Bio je veliki prijatelj svetog Tome Akvinskoga i zajedno su radili na sveučilištu u Parizu i pripremama za sabor u Lijonu. Jednom ga je Toma tražio i kad su mu rekli da piše život svetog Franje, kazao je: Pustimo sveca nek piše o Svecu! I nije ga htio smetati.
Kad je bio imenovan biskupom Yorka, odbio je iz poniznosti. Ali kad ga je papa Grgur X. imenovao biskupom i kardinalom, kako bi lakše mogao pripremati Drugi Lionski sabor, prihvatio se te službe i časti, jer je izgarao za jedinstvom kršćana.
Uvijek se bavio knjigom i molitvom. Tolike je noći probdio uz knjigu i pero. Iscrpljen od silnoga rada i napora, sretan što je postignuto jedinstvo kršćanskoga Istoka i Zapada, umro je u Lionu 15. VII. 1274. i oplakan od cijeloga sabora, kako bilježi ljetopisac. Sprovod mu je bio možda najveličanstveniji u povijesti Crkve. Papa Grgur X., s kardinalima i biskupima, svećenicima i vjernicima, knezovima i velikašima otprati njegovo tijelo do groba. Bila je to velika trijumfalna povorka. Da je poživio još koju godinu, možda bi plodovi toga sabora izmijenili sliku ondašnje i sadašnje kršćanske Europe.
Bonaventtura je jedan od prvaka skolastike, neumorni pisac (oko 45 djela, od kojih je „Put duha k Bogu" objavljen na hrvatskom jeziku 1974.). Nazvan je drugim utemeljiteljem franjevačkog reda. Premda ga je papa Siksto IV. u prigodi kanonizacije uvrstio među naučitelje, ipak mu je taj titul dao stotinjak godina kasnije Siksto V. Nazvan je „doctor devotus - pobožni", a kasnije „seraphicus". Leon XIII. se nije ustručavao nazvati ga „prvakom mistične teologije". Sve to pokazuje kako je taj velikan uma imao i veliko i puno ljubavi kršćansko srce.
Kad ga je brat Egidije pitao, kako će se spasiti oni koji ne znaju svete znanosti, Bonaventura je odgovorio: „Ako Bog čovjeku dade milost da ga ljubi, to je dosta ... Siromašna starica može više ljubiti Boga, nego neki učeni teolog". U tom odgovoru se krije i bit i veličina Bonaventurina života, i poruke nama.
Presveti Otkupitelj - Izreći neizrecivo i opisati neopisivo, što oko nije vidjelo ni uho čulo, zahvatiti početaik i završetak svega stovrenoga, to bi bio posao onoga tko bi htio prodrijeti u tajnu ljudskog otkupljenja i shvatiti Boga otkupitelja. Ovi reci pokušavaju samo prikazati, koliko je to moguće u nekoliko crta, povijesni tijek štovanja Boga kao čovjekova otkupitelja. Kao ni ostala božanska otajstva tako ni otajstva otkupljenja nikada ne bismo mogli ni zamisliti da nam ga sam Bog nije objavio u svojoj riječi. Cijelo Sveto pismo, od početka do kraja, zapravo je navještaj otkupljenja, od časa kad ga je Bog obećao praroditeljima, pa do mnogobrojnih razjašnjenja i slika u spisima evanđelista i apostola. Poruka otkupljenja je cijelom Svetom pismu ista: „Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom, koji nije uračunao ljudima njihovih prekršaja" (2 Kor 5,19). Bog Otac nas je „po Kristu pomirio sa sobom" (2 Kor 5,18), pa se zbog toga, kada se govori o našem Otkupitelju redovito prvotno i misli na Krista, drugu božansku osobu trojedinoga Boga. Premda je Krist otkupljene izveo svojini začećem, dolaskom na svijet, životom, smrću, uskrsnućem, uzašašćem i povratkom Ocu, ipak Evanđelja i apostolski spisi najjače naglašavaju kako je on naš otkupitelj po svojoj smrti i uskrsnuću.
Sudeći prema arheološkim i literarnim ostacima iz ranokršćanskog vremena, otajstvo otajstvo otkupljenja je prvim kršćanima bilo posebno blisko. Crkve u velikim kršćanskim središtima bile su posvećene Kristu: u Jeruzalemiu, Kristu Spasitelj; u Carigradu, Kristu Božjoj mudrosti; u Lateranu u Rimu, Kristu Spasitelju. Brojne sačuvane freske prikazuju nam Spasiteljev lik. Rani srednji vijek počinje posebno gajiti pobožoost prema trpećem Kristu, koji svojom mukom i smrću otkupljuje svijet. Tada i na hrvatskom tlu nastaju poznate crkve posvećene Kristu ili njegovu križu, kao simbolu čovjekova otkupljenja, u Nisu i Cetini. Od XIII. stoljeća posebni širitelji pobožniosti prema različitim otajstvima Kristova otkupljenja, poglavito prema Kristovu rođenju i muci. U našim krajevima franjevci 1340. godine posvećuju svoju redovničku zajednicu u Bosni propetom Spasitelju i daju joj naziv: Bosanska vikarija svetoga Križa. Od te iste matice proizišla je 1735. godine u Dalmaciji nova provincija koja je 30. ožujka 1743 godine službeno nazvana: Provincija presvetog Otkupitelja. Za taj naziv franjevci su u u Dalmaciji imali uzor u nazivu franjevačke crkve Svetog Otkupitelja u Venecija (sagrađena 1576.), ali je teško reći koliko je taj uzor na njih utjecao. U naše doba ponovno sve više raste zanimanje za Krista otkupitelja, spasitelja i osloboditelja čovjeka, koji nas je svojim životom, smrću i uskrsnućem pomirio s Ocem.
Sveti Eutropije i njegove dvije sestre: Zozima i Bonosa, mučenici u Rimskoj luci.
Sveti Felik, biskup i mučenik u Paviji.
Blaženi Katulin, đakon, Januarije, Florencije, Julija i Justa, mučenici u Kartagi.
Sveti Filip, Zenon, Narsej i desetero djece, mučenici u Aleksandriji.
Sveti Abudemije, mučenik na otoku Tenedu za cara Dioklecijana.
Sveti Antioh, liječnik, i njegov krvnik Cirijak koji se obratio dok je ubijao Antioha, mučenici u Sebasti u Armeniji za predsjednika Hadrijana.
Sveti Jakov, biskup u Nisibi u Mezopotamiji, jedan od priznavatelja za progonstva Galerija Maksimijana i branitelja nicejskog vjerovanja protiv Arija.
Sveti Atanazije, biskup u Napulju. Njega je sinovac Sergije svrgnuo s biskupske stolice i poslao u progonstvo u Verule, gdje je i umro u krajnjoj bijedi za vrijeme Karla Ćelavoga.
Sveti Vladimir, unuk svete Olge, prvi kršćanski „knez u Rusiji, u Novgorodu i Kijevu, neizmjerno je učinio za šoorenje kršćanstva u Rusiji, umro je 1015. godine.