Na treću vazmenu nedjelju Crkva pred nas stavlja
ulomak iz evanđelja u kojem se Isus ukazuje učenicima u Jeruzalemu.
Žene su se vratile s praznog groba i navijestile
učenicima ono što su im anđeli rekli, tj. da je Isus uskrsnuo. U isto se
osobno uvjerio i Petar koji je otrčao na grob. Isus se ukazao i dvojici
na putu u Emaus i oni o tome upravo pripovijedaju ostalima. Ali, unatoč
svemu, Isus se odlučuje ukazati okupljenim učenicima jer zna da još
uvijek imaju krivu sliku o Njemu.
Isto je i s nama: možda smo primili našu vjeru od predaka ili naših
bližnjih, možda smo pažljivo pohađali župni vjeronauk, ali unatoč svemu
možemo imati ne baš pravu sliku o Bogu. Pustimo da nam se Bog kroz ovu
epizodu iz evanđelja ukaže onakav kakav doista jest.
·
* Dok su oni o tom
razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: „Mir vama!". Oni, zbunjeni
i prestrašeni, pomisliše da vide duha.
Isus je među njima, a oni misle da vide duha. Duh je
nešto apstraktno, nešto ne baš blisko, nešto nama nedokučivo. Isto je i s
nama. Često Boga doživljavamo kao nekoga koji je negdje tamo daleko,
nekog nedokučivog, koji nema ništa s našim svakodnevnim životom; a
kršćanstvo kao skup vrijednosti i dogmi u koje vjerovati. Ali ne: On je
„posred" našeg života, „posred" naše svakodnevice. Pitanje je samo želimo
li prihvatiti tu istinu, želimo li da Bog bude prisutan u našem
svakodnevnom životu i da govori našem životu. Ili ćemo pustiti da ostane
2000 godina daleko od nas i da ga buka ovoga svijeta svakodnevno
nadglašava.
Ako je Isus prisutan u našim životima, onda ovaj „Mir
vama!" stvarno ima smisla. Možemo biti u miru jer znamo da nismo sami u
našem životu i našoj svakodnevici. Možemo biti u miru jer znamo da nismo
predodređeni za grob.
* Reče im Isus: „Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju
srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer
duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.".
Isus poziva učenike da ga gledaju, da ga dotaknu, da
iskuse njegovu stvarnu i tjelesnu prisutnost. I zanimljivo je da to radi
unutar cijele zajednice. A što je zajednica Isusovih učenika nego prva
Crkva! Jednostavno je: mjesto u kojem se Isusa može najbolje upoznati je
Crkva. Ovdje pada u vodu ona rečenica koju često čujemo: „Bog da, ali
Crkva ne.".
* Učenici
su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u
lomljenju kruha...
Vratimo se na trenutak na početak evanđelja. Hodao je
s njima, govorio im, ali ga nisu prepoznavali. Njihov Učitelj, na kraju
krajeva njihov Stvoritelj, bio je za njih stranac. Naš Bog nije daleki
Bog, naš Bog hoda s nama. Naš Bog nije nečujni Bog, naš Bog nam govori,
govori našem životu. Na nama je hoćemo li izaći iz naših „shema" i
pustiti Mu da bude ono što jest.
Prepoznali su ga u lomljenju kruha. Evo čina u kojem
se najbolje vidi kakav je naš Bog. Evo po čemu je naš Bog prepoznatljiv!
Naš Bog nije bog kojeg se doseže nirvanom, naš Bog nije bog koji ti baci
knjigu s neba sa zakonom koji trebaš slijepo obdržavati. Naš Bog hoda s
nama, naš Bog govori našem životu, naš se Bog „lomi" za nas! A tome
svjedočimo u Crkvi, na svakoj svetoj misi susrećemo Boga koji dolazi
„posred" nas i koji se „lomi" za nas. Susrećemo Boga koji nam pere noge,
Boga koji nam u svetoj pričesti ne daje nešto, nego nam daje samog sebe. Susrećemo
Boga koji želi sklopiti savez ljubavi s nama te nam ponavlja: „Oni će
biti narod moj, a ja Bog njihov" (Ez 37,23).
* Vi ste tomu svjedoci
Kad susretneš Boga kakav je, poput dvojice učenika, ne
možeš drugima ne pričati o tome. Mi smo naviknuti na otpusne riječi:
„Idite u miru!", a ustvari sveta misa, na originalnom-latinskom jeziku,
završava riječima: „Ite missa est!", što znači: „Idite u misiju!". U
kakvu misiju? Jednostavno je: mi smo ono što slušamo, mi smo ono čime se
hranimo. Pa, upravo zato što smo susreli Boga kakav uistinu je, što smo
slušali Njegovu Riječ, i upravo zato što smo „se nahranili Njime";
trebali bi postajati Njemu sličniji i tako svjedočiti drugima.
|
|
|