Kanaanka vjerom zadivila Isusa

(Iz 56, 1.6-7; Rim 11, 13-15. 29-32; Mt 15, 21-28)

U nacionalnoj, političkoj, a osobito religioznoj svijesti Izraelaca bila je prenaglašena odijeljenost izabranog Božjeg naroda od ostalih naroda. Oni su za njih bili stranci i pogani s najvećim nedostatkom: nepoznavanje pravoga Boga te isključenost iz Božjeg plana spasenja. S Isusom se taj plan pomalo revidira. Umjesto suženog partikularizma Isus postupno uvodi novost univerzalizma i objavu da Jahve nije samo Bog Izraelov, nego je Bog svih ljudi i da želi spasenje svakoga čovjeka na zemlji. Proroci su također tu istinu i Božju namisao naslućivali. Izaija je, primjerice, svečano proglašavao da će se „Dom Gospodnji zvati Dom molitve za sve narode." Isus je doduše u početku propovijeda najprije unutar granica Palestine i mislio da je pozvan isključivo „ovcama doma Izraelova." Svojim je učenicima rekao da ne idu među pogane (Mt 10,5). S vremenom, međutim, njegovo se iskustvo bogatilo i drugim spoznajama. U Kafarnaumu ga primjerice iznenadio rimski satnik vjerom kakvu nije našao u cijelom Izraelu. Gubavac iz Samarije jedini mu zahvalio za čudo ozdravljenja. Žena Kanaanka je najdalje otišla u širenju Isusovih vidika. U susretu s njom, otvorio je granice Božjeg milosrđa i dao do znanja da je pristup vjeri u jedinoga pravoga Boga otvoren svim ljudima i da spasenje nije povlastica Izabranog naroda. Prizor je živ i dramatičan. Žena Kanaanka ima duševno bolesnu kćer, na koju djeluju sile zla. Poduzela je sve da joj nađe lijeka i ništa nije koristilo. Susret s prorokom koji propovijeda i čini čudesna djela, za nju je posljednja i jedina prilika. Dolazi preda nj s majčinskom ljubavlju i sluteći u Isusu Božju blizinu vjeruje da joj može pomoći. Isus najprije ignorira ženu i prešućuje njezin vapaj, ali ona je ustrajna. Učenici interveniraju: „Udovolji joj, jer viče za nama!". Isus je naoko suzdržan, ide dalje kao da ga ne zanimaju ni kćerka, ni majka ni učenici. Žena se i dalje bori, nada se, vjeruje i moli. Možda je Isus već odlučio uslišati je, ali to namjerno odgađa i napinje luk da strijela što dalje odleti. Brani se: „Poslan sam k izgubljenim ovcama doma Izraelova." Žena prima na znanje: nije vrijedna, čuda, jer nije Židovka, no to je ne obeshrabruje; od posljednje nade se ne odustaje tako lako, stoga još jače vjeruje. Baca se pred Isusa i moli, „Gospodine, pomozi mi!" Isus vidi kako vjera jedne poganke miče granice zacrtane u planu Božjega spasenja i do kraja napinje luk: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima." Grubo, osorno, pomalo sablažnjivo. Bog zna koliko se Kanaanka našla povrijeđenom, no jedno je sigurno: pronašla je pravi odgovor: „Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara." Nose je dva jaka krila: nevolja – nema izlaza i totalno pouzdanje – Bog me neće ostaviti. Krila vjere i nevolje daju joj nevjerojatnu snagu iz koje mudro zaključuje: istina, Bog se brine za Izraelski narod, ali ni ostale ne prepušta propasti. Bila je uvjerena da će njezinom bolnom srcu ustupiti tu mrvu svoga milosrđa. Toliko povjerenje primoralo je Isusa da usklikne: „O ženo, velika je vjera tvoja!" Toga je časa i sam shvatio da njegovo poslanje nije nacionalno, nego univerzalno. Strijela iz napetog luka poletjela je i dosegla svoj cilj – uslišanje. Kćerka je ozdravila, po vjeri kojoj se divio sam Bog. Zablistala je u punom sjaju i postala uzorom svima, pa i nama modernim ljudima koji mislimo da se ne trebamo nikoga moliti, da nećemo ni o kome biti ovisni. Kanaanka je posvjedočila vjeru koja ruši zidove, što dijele narode na izabrane i pogane, na Židove i Grke, crne bijele, robove i slobodne. To je ona vjera što premješta brda, pokreće Božje srce da svima otvori vrata beskrajnog milosrđa. Isus će reći svojim učenicima: „Idite po svem svijetu i sve ljude učinite mojim učenicima!" Možda je za takvo poslanje bila zaslužna i vjera nepoznate majke, po kojoj je shvatio da budućnost ne pripada samo zatvorenim farizejima i pismoznancima u Jeruzalemu, koji ga napadaju, uhode, progone i odbacuju, nego ljudima koji se bore za dobro, koji vjeruju, pa makar oni bili, pogani i stranci. Crkva se također u početku kolebala između židovskog  partikularizma zatvorenog u tradiciju, Obrezanje, Zakon, običaje i slobode kojoj je dovoljna vjera u Krista, ali je brzo postala misijska i pošla ususret svim narodima, rasama, religijama i kulturama.