Rođen je u Ostrogonu 970. godine. Sin je vojvode Gejze i majke Šarolte. Tada velik dio mađarskog naroda još nije bio primio kršćanstvo, premda je evangelizacija Mađarske počela ranije po vjerovjesnicima iz Carigrada. Istok je zbog poznatih crkvenih nereda izgubio značenje za Mađarsku. Dok je Stjepan bio dijete, roditelji su mu primili kršćanstvo, pa je tako i on s njima bio kršten. Kad je Stjepan preuzeo vodstvo zemlje, on se okrenuo prema Zapadu. Papa Silvestar II. poslao mu je krunu kojom je okrunjen na sam Božić 1000. godine. Ta će kruna postati simbol i ponos Mađarske. Ona je Stjepanu pomogla ne samo učvrstiti njegovu političku vlast nego i konačno Mađarsku uvesti u kršćanski krug zapadnih zemalja. Benediktinci su bili glavni vjerovjesnici. Uz njihovu pomoć Stjepan je u Mađarskoj organizirao biskupije, koje su prema tadašnjoj podjeli ostale sve do danas.

Stjepan se na poseban način brinuo za sirotinju, preuzimajući na sebe njihovu pravnu zaštitu. Sam je katehizirao narod. Svetkovanje nedjelje sankcionirao je državnim zakonima, a sagradio je i mnoštvo crkava. Svoje je kraljevstvo posvetio Blaženoj Djevici Mariji, prikazao joj je i kraljevsku krunu i nazvao je Velikom Gospođom. Taj je naziv za Mariju ostao je u mađarskom narodu sve do danas.

Stjepan je namjeravao još za života učiniti sina Emerika suvladarom i nasljednikom. U posebnom pismu dao mu je i upute kako će se ponašati kao vladar. Odlomke toga pisma donosi Časoslov kao 1. čitanje u Službi čitanja. Emerik je poginuo od napada divljeg vepra. Stjepan je umro u Ostrogonu na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza 1038. godine. Svetim ga je proglasio papa Grgur VII. 1083. godine. Grob mu je u Stolnom Biogradu (Szekesfehervar).

Stjepan je za Mađare postao legenda, heroj, ideal, apostol i zaštitnik tijekom stoljeća. I danas se u Mađarskoj slavi njegov blagdan 20. kolovoza kao crkveni i državni praznik. Kult mu je proširen i u sje­vernim krajevima Hrvatske. Zagrebačka katedrala, uz Gospino Uznesenje, posvećena je i svetom Stjepanu.

Stjepan je svojom svetošću i zauzetošću za duhovno i materijalno dobro onih kojima je bio na čelu snažna poruka i današnjim poglavarima bilo koje zajednice. Vjerski i ćudoredni život poglavara, te nji­hova zauzetost za dobro onih kojima su na čelu temelj je vremenitog blagostanja i vječne sreće. Takvi poglavari svijetli su likovi narodne i crkvene povijesti na kojima se nadahnjuju generacije.

Sveti Rok - Montpejerski, franjevački trećoredac.

Rođen je u Montpellier-u (Francuska) 1295. godine. U 20. godini, kad su mu roditelji umrla, prodao je bogato imanje i razdijelio ga siromasima. Putujući u Rim kao hodočasnik, dvorio je okužene bolesnike po brojnim mjestima. U Piacenzi je i sam obolio od kuge. Zbog toga su ga građani Piacenze protjerali iz grada. On se sklonio u šumu, gdje mu je, prema legendi, pas svaki dan donosio komad kruha. Zbog toga ga i prikazuju na slici s ranom na nozi i psom koji nosi komad kruha. Nakon ozdravljenja, vratio se u svoj kraj. Tu ga više nisu prepoznali, pa ga zatvoriše kao sumnjiva tipa. U zatvoru je proveo 5 godina, po­novno je obolo od kuge i umro na današnji dan 1327. godine. Štovanje mu se ubrzo proširili po cijeloj Europi. Kod nas su brojne crkve i kapele podignute njemu u čast. Papa Grgur XIII. unio je njegovo ime u Rimski martirologij, što je kasnije učinio i papa Utrban VIII.

Sveti Tito, đakon i mučenik u Rimu, pogubljen od Gota 410. godine.

Sveti Diomed, liječnik u Niceji, umro kao mučenik za Dioklecijanova progonstva.

Sveti Ambrozije, centurion, mučeniik u Ferentinu za Dioklecijanova progonstva.

Sveti Eleuterij, biskup u Aukseru.

Sveti Arsacije, povukao se iz Licinijeve vojske i živio kao pustinjak u Nikomediji.