12. srpnja 2020. - 15. nedjelja kroz godinu
Velikodušni sijač i oskudne oranice
(Iz 55,10-11; Rim 8,18-23; Mt 13,1-23 ili 13,1-9)
Isusove jednostavne, seoske usporedbe bile su na prvi pogled svima razumljive. Pa ipak, njihovo dublje značenje valja pomnije odslušati i potražiti objašnjenje. Ako je sijač Bog, sjeme njegova riječ, njiva svijet i ljudska srca, začuđuje tako mali uspjeh. Dvije trećine sjemena uzalud je bačeno. Zar i Božji trud može biti uzaludan? Zašto uporno sije s tako oskudnim izgledima? Zašto Božja riječ nailazi na gluhe uši, tvrda srca, nerazumijevanja, odbijanja, čak otvorenu mržnju? Isus je htio reći da Bog ne dolazi u svijet da pravi senzacije, izvodi spektakle svoje Božanske moći, već da, zajedno s ljudima, ovaj svijet učini boljim, što je veoma težak posao, zbog problematične čovjekove prirode i nesuradnje. Sv. Ivan je to zamijetio na samom početku kad je napisao: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše". Sam Isus se čudio kad je u susretima s ljudima nailazio na otvorena protivljenja. „Ako sam vam rekao istinu, zašto mi ne vjerujete?" Na nekim se mjestima „čudio njihovoj nevjeri." Isusu se otvoreno čudio i sv. Ivan Krstitelj koji je očekivao jedno, a doživio sasvim drugo. Isus je u njegovim očima bio do kraja neuspješan tako da je gubio strpljenje: Jesi li ti onaj koji ima doći?" . Neki Isusovi učenici su također djelovanje svoga Učitelja doživjeli problematičnim. Unatoč brojnim čudesima, ozdravljanjima, čak uskrsnućima, sve je, ljudski gledano, završilo sramotnom smrću na Kalvariji i općim razlazom učenika zbog straha pred Židovima.
Ima ljudi koji se i danas sablažnjavaju zbog Božjega neuspjeha. Danas još više, jer živimo u svijetu u kojem je uspjeh najvažnija stvar, ključna riječ, čarobna formula, sve. Društvo ljude dijeli na uspješne i neuspješne; prve podržava, prema drugima je nemilosrdno. U takvom svijetu ni Bog nema velikih izgleda da uspije, stoga je postao suvišan. Čak se i vjernici, koji misle da Bog mora biti uvijek uspješan, sablažnjavaju kad vide da njihova molitva ne bude uslišana, da milosti u svetim znakovima Božje prisutnosti - sakramentima, nisu djelotvorne kako bi toni željeli i da ne postižu preobrazbu koju bi trebali izvesti. Oni idu nedjeljom u crkvu, primaju sakramente, ispune hodočasnička svetišta, djeca idu na vjeronauk, milijuni mladih okupe se oko pape da ga slušaju nekoliko dana, a na kraju od svega toga bude malo ili nikakve koristi. Zašto su dvije trećine sjemena uzalud bačene? Zašto je taj „uzalud" toliko prisutan? „Uzalud" kažu roditelji koji su se trudili i s mukom odgajali djecu žrtvama, dobrim primjerom u vjeri i nadi, a djeca su pošla nekim drugim, ponekad i pogubnim putem. „Uzalud" spominju odgojitelji i nastavnici koji su se služili modernim pedagoškim dostignućima kao kompetentni predavači u svojim predmetima, ali učenike nisu uspjeli zainteresirati. Pubertet, Internet, loše društvo i poroci kao da su bili jači. „Uzalud" znaju reći i župnici, koji svake nedjelje siju Božju riječ, organiziraju hodočašća, uvode suvremenu glazbu, pjevanjem obogate liturgiju, organiziraju misije, a vjernika je sve manje.
Možda zato što su Bogu čovjek i njegova sloboda uvijek na prvom mjestu. Bog poštuje svakoga, ne prisiljava nikoga, ne želi slijepu poslušnost ni robove, već dragovoljno vršenje njegove volje i prijatelje. On ništa ne nameće, ništa ne uvjetuje; sve je čista ponuda i poziv da se čovjek slobodno opredijeli. Bog je u Isusu postao jedan od nas, a kako kod nas ljudi postoje neuspjesi i on se tomu prilagodio. U prispodobi, ljudima nije za uzor dao uspješnog menadžera, nego velikodušnog sijača koji zna za kamenje, trnje, korov, ptice, sušu, poplave, ali svake godine uporno sije i nada se žetvi. On je slika kraljevstva nebeskoga koje se gradi strpljivo, uz veliki trud, unatoč neuspjesima, a sve zato što postoji Žetva i ona će pokazati da se sve ipak isplatilo. Istina da urodi tek četvrtina posijanoga sjemena ne bi trebala nikoga sablažnjavati, frustrirati, još manje razočarati. Obilata žetva na kraju prispodobe sve opravdava i to je dovoljno da ljudi vjeruju u ostvarenje Božjega spasenja. Upravo to je tvrdilo Izaijino proroštvo: Kao što kiša silazi s neba i ne vraća se onamo dok se zemlja ne natopi i oplodi, tako se Božja riječ ne vraća dok ne obavi ono zbog čega je poslana. Vjernici su plodno tlo kad slušaju Božju riječ; u njima raste i dozrijeva čudo obećane žetve.