17. rujna 2017. - XXIV. nedjelja kroz godinu
Uvijek oprostiti
(Sir 27,30-28,7; Rim 14,7-9; Mt 18,21-35)
Ljudska je priroda grešna, a to znači da su manje ili veće međusobne povrede neizbježne i one kompliciraju i otežavaju naš suživot. Jedini lijek protiv te neizlječive slabosti je praštanje. Čovjek mora biti spreman na prštanje, ali pitanje je do koje mjere? Ima li praštanje granicu ili kako se pitao sv. Petar: do koliko puta trebamo jedni drugima oprostiti? Ljudska mjera bi bila do tri puta. Mjera starozavjetnog vjernika bila je do sedam puta. Isus poručuje da bismo trebali praštati uvijek i svima. Jedno od bolnih Isusovih iskustava bilo je zapažanje da ljudi teško praštaju jedni drugima. Stoga je učinio sve da svoje učenike uvjeri u nužnost praštanja držeći da je to najefikasniji lijek protiv ljudskih slabosti. Praštanjem zaustavljamo spiralu zla i oslobađamo srce od mržnje, a bližnjemu dajemo priliku da se obrati i čini dobro. Svoju tvrdnju Isus je potkrijepio slikovitim primjerom o kralju kojemu je sluga dugovao deset tisuća talenata. To je novac koji čovjek jedva zaradi za cijeli životni vijek, riječ je dakle o neizmjerno velikoj svoti. Za podmirenje takvog duga trebalo je da se proda sluga, njegova žena i djeca. Kralj je međutim u svojoj dobroti sluzi sve velikodušno oprostio podarivši mu jedinstvenu šansu da započne novi život. Isus je htio da ta Božja velikodušnost bude mjera ljudskog praštanja. Granice Božanskom kraljevskom praštanju može postaviti jedino čovjek i on to čini kad uskraćuje oproštenje svojim bližnjima. „Sluga naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti." Bacio ga je u tamnicu dok mu ne vrati dug. Nepraštanje izaziva osvetu, truje ljudske odnose, kida veze i uzrokuje podijele. Nepraštanje je veliki grijeh, pravo bezboštvo, jer ljude uvlači pogubnu praksu „oko za oko, zub za zub", što znači da se stvaraju teški okovi i logika međusobnog sakaćenja i samouništenja. Evanđelju su potrebna tisućljeća da narode odgoji za tako visoke ideale kao što je praštanje. Do njih će i samo kršćanstvo dolaziti brojnim stranputicama i negativnim iskustvima od pobuna, vjerskih ratova, kolonijalnih osvajanja, iskorištavanja siromašnih do ekonomskog imperijalizma naših dana. Prva Crkva u svojim mučenicima ima divan primjer praštanja. Oni su praštanjem zlo pretvarali u dobro, a počinitelje zla obraćali u nove ljude i, preobražavajući stari poganski svijet, udarali temelje europske kršćanske civilizacije. Prisjetimo se Stjepanova praštanja u kamenovanju: ono je progonitelja Savla pretvorilo u apostola Pavla. Sveci su redom heroji praštanja i dokaz da je u stanju mijenjati naše svjetove.
Istina je da čovjek sam po sebi nije spreman na praštanje; njegova priroda na tom delikatnom mjestu proizvodi osvetu. No Bog i takvoga čovjeka prihvaća, voli ga, a ljubav ozdravlja to bolno mjesto osposobljujući slaboga čovjeka da slijedi Božje namisli, da mu postane sličan, da i sam počne praštati. To je jedna od najdubljih i najjačih nutarnjih promjena na bolje. Ljudi koji su se susreli s Bogom, iskusili bogatstvo njegova oproštenja, postali su iznutra slobodni od svoje grešne prirode i osposobljeni su da mogu praštati bližnjima. Isusova priča poziva ljude da se otvore Božjoj ljubavi, da od nje nauče umijeće praštanja, da bi mogli mijenjati sebe i svoj svijet te tako graditi Božje kraljevstvo na zemlji. Na drugom će mjestu istu stvarnost osvijetliti sa suprotne strane: U molitvi Očenaša počet će od našeg umijeća praštanja i postaviti ga kao preduvjet za pomirenje s Bogom: „Kako vi ljudima praštate njihove uvrede, tako će Otac nebeski vama oprostiti. Ako vi ne oprostite svojim bližnjima, ni Bog vama neće oprostiti vaša dugovanja." Isus je s pravom uporno tražio da naučimo umijeće praštanja iz više razloga: ono oslobađa čovjekove nutarnje prostore za vlastitu preobrazbu kojom se nadvladava stanje grešnosti ispunjeno grijesima kao što su: mržnja srdžba, osveta, neprijateljstva i druga zlodjela, a omogućuje prijelaz u stanje pomirenja i suživota. Bog osposobljuje čovjeka da istu preobrazbu koju je u njemu proizvelo Božje oproštenje, proizvede u svojim bližnjima umijećem praštanja. Tako naš svijet, zahvaljujući ponajprije Božjem, a onda i ljudskom praštanju dobiva priliku da od „suzne doline", postane čovjeka dostojnije obitavalište.
