Nalazite se u >
Liturgija dana
18. nedjelja kroz godinu - c - 4. kolovoza 2019.
Bogataševe žitnice ili koji je smisao života?
(Prop 1,2; 2,21-23; Kol 3,1-5.9-11; Lk 12,13-21)
Ima li život smisla? Što je smisao života? Kako osmišljeno živjeti? Pitanja su koja čovjeka muče tisućljećima. Propovjednik se pita: „Što ima čovjek od sve brige srca svoga i truda kojim se trudio pod suncem?" Odgovor mu je pesimističan i prilično stvaran: ne isplati se bilo kakav trud, jer sve je podvrgnuto zakonu prolaznosti koja čovjeka frustrira, žalosti, ispunja gorčinom, a smrt na kraju sve smrvi u prah ili kako on ljutito zaključuje: „sve je ispraznost nad ispraznostima…" Čovjek se naime bogati, stvara sigurnost, a bešćutna sudbina sve odnosi u nepovrat. I najveća bogatstva samo su mjehuri od sapunice. No čovjek se unatoč tomu ne može osloboditi urođene težnje da misli na budućnost i stvara što veću sigurnost, uporno je tražeći na sve moguće načine. Evanđelje, na drugom mjestu, to svesrdno podržava potičući čovjeka da s primljenim talentima radi, da stvara, zarađuje i povećava svoje bogatstvo, jer se tako razvija, uspravlja pred životom, može si priuštiti stjecanje prijeko potrebnog znanja, unaprjeđivati civilizaciju, liječiti se u bolesti, može i siromasima pomagati. Onaj koji ima postaje neko i nešto, ljudi ga cijene kao sposobna i radina čovjeka te mu povjeravaju vodeće uloge u društvu, a i sam Bog se veseli dok njegov povratak očekuje pohvalom: valjaš slugo, u malom si bio vjeran, zaslužuješ nebeska dobra! Mudro je i zalihe stvarati za teška vremena, za iznenadne potrebe, treba sve učiniti da čovjek pristojno živi, da bude zadovoljan i da ne padne drugima na teret. Ali što je s bogatašem iz evanđelja? Zašto ga Bog naziva luđakom? Što je krivo učinio? Bogataš je cijeli život utrošio gomilajući materijalna bogatstva. Poistovjetio se sa svojim žitnicama, one su mu davale lažnu sigurnost i tako ga zarobile te je od gospodara postao njihov sluga i još gore: postale su smisao i cilj njegova života, a upravo tu je zamka, jer bogatstvo to ne može i ne smije biti. Materijalna bogatstva mogu čovjeka zaslijepiti da povjeruje kako daju smisao životu i donose sreću, a ona zapravo dovode u pogubnu iluziju, u pohlepu i idolatriju. U životima takvih ljudi nema vremena za bližnje, nema mjesta za Boga; njima je strano kraljevstvo Božje. Oni u trci za materijalnim bogatstvom gube dušu. Zatvoreni u vlastiti egoizam prije ili kasnije shvate gorčinu ispraznosti. Bog im upravo to doziva u pamet kad osvješćuje bogataša: od uživanja iz njegovih iluzija u stvari neće biti ništa, sutra će umrijeti i sve što je stekao, u što se pouzdao, ostavit će drugima koji se nisu trudili. Doista je to ispraznost nad ispraznostima! Ovu misao tumači i sv. Pavao koji kršćane potiče da borbu za materijalnu sigurnost ne apsolutiziraju, već da smisao traže u većim vrijednostima: da jačaju vjeru u Isusa Krista koji je uskrsnuo od mrtvih, da oživljavaju nadu u vječni život: „Tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu!" Slava Božja može osmisliti čovjekov život, ona ima moć zemaljski život, koji neminovno ide svom kraju, preobraziti u vječni, staroga čovjeka izručena smrti, pridružiti Kristu uskrslom Gospodinu i tako ga spasiti. Stari čovjek je glavni lik Propovjednikove žalopojke o ispraznosti. On pati od želje da posjeduje, a kad umnoži posjede, strahuje da ih ne izgubi, da ne oboli, da mu jači ne otmu, pa i onda kad se preda uživanju, dolazi smrt da ga povede, te mudrovanja oko smisla ne zaslužuju ništa više od kuknjave i žalopojke o ispraznosti ili opomene iz evanđelja: „Luđače, čije će biti…?" Riječ Božja bi htjela da težnju za materijalnim bogaćenjem kod ljudi prati i nadvisuje želja da se bogate Bogom i neprolaznim vrednotama koje mogu odoljeti i samoj smrti. Uz propadljiva ulaganja treba još više ulagati u dobra koja „rđa ne nagriza niti lopovi kradu". Ona čovjeku daju osjećaj vrijednosti pred Bogom. Ne mora biti bogat, ni priznat, ni na vlasti, ni okićen titulama; on se osjeća Božjim djetetom i to mu je dovoljno, u njemu raste zadovoljstvo duhovnog napredovanja, otvara se i Bogu i bližnjima, a to ga još više bogati ljubavlju kojom ispunja dušu. Duša je čovjekova vrednija od svega bogatstva, jer po njoj čovjek živi i nakon tjelesne smrti, ona je neraspadljiva i jamči život vječni. Tko dušu spasi spasio je sve, tko dušu izgubi izgubio je sebe, izgubio je sve. Novi čovjek to jako dobro shvaća; on unaprjeđuje vremenita bogatstva svijeta, ali i osobnu duhovnost te još više vjeruje Božjim obećanjima.
