Današnji odlomak
iz Ivanova evanđelja nalazi se između Isusovog javnog djelovanja i
Njegove muke i smrti. Njime se pri kraju korizme već slute događaji
Velikog tjedna. Sve što je Isus do sada govorio i činio ima svoj vrhunac
u krajnjoj odluci - vjernosti Ocu do kraja unatoč nepravednom sudu,
krajnjoj odbačenosti i nasilnoj smrti. Ovo evanđelje i ova korizma
pozivaju nas da radosno trpimo, da u nadi živimo svoj život, da puni
pouzdanja u Krista umiremo sebi i svijetu. U Kristu sada sve ima smisla:
patnja, pa i sama smrt. One su u službi uskrsnuća na vječni život. Jer,
tko s Kristom umire, s njime će i živjeti uvijeke. Božja Riječ govori o
smislu patnje i umiranja. Htjeli bismo danas otvoriti svoje srce toj
Isusovoj riječi da nas ispuni, da nas ohrabri i da nam pokaže pravi put u
našim životnim poteškoćama.
"Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa."
Ovi Grci prelaze
put vjere, hodočaste u Jeruzalem i traže Isusa, imaju veliku želju da Ga
vide. Tko zna što su sve morali proći i pretrpjeti da bi se odlučili na
put i došli u Jeruzalem. Bio je to svakako put za hrabre tražitelje
istine. U Ivanovu evanđelju glagol „vidjeti" znači nekoga dobro upoznati
da ga se može iskreno prihvatiti. Zanima ih Njegov put, Njegova osoba,
put koji bi ih doveo do Istine za kojom su tragali. I sama intuicija
pogana vodi ih do zaključka da je Isus Krist Put, Istina i Život.
Još je
zanimljivije uočiti da ti Grci ne idu izravno Isusu. Dolaze k njemu tek
preko zajednice učenika. I nije slučajno da se na tom putu k Isusu
najprije obraćaju Filipu i Andriji, jedinoj dvojici učenika koji su među
dvanaestoricom imali grčka imena. Znaju da će ovi razumjeti njihova
duhovna traženja i da će preko njih lakše do Isusa. A dvojici apostola
bilo je dobro znano što znači ova želja nežidova da vide Isusa. Upravo je
Andrija bio jedan od one dvojice učenika koji su na početku Isusova
propovijedanja susreli Isusa i pitali „Učitelju, gdje stanuješ?" te
dobili odogovor „Dođite i vidjet ćete!" Sada je sam Andrija u prilici da
druge povede k Isusu i omogući da Ga vide.
Naišli su na prave
osobe na pravom mjestu, na Filipa i Andriju. Predivno je u ključnim
životnim trenutcima, pred važnim odlukama imati ljude koji znaju
usmjeriti, postaviti ili učvrstiti temelje za rast. Isusa se može
susresti jedino posredstvom zajednice Njegovih učenika, u njihovom
zajedništvu, ljubavi i molitvi je prisutan sam Bog. U tom traženju,
izražena je želja za osobnim susretom s Isusom. To je duboka čežnja mog i
tvog srca. Oni žele vidjeti, doživjeti, žele se uvjeriti, žele
povjerovati i slijediti Ga.
"Došao je čas..."
Isus objavljuje da
prihvaća sudbinu zrna koje će biti bačeno da bi umrlo te donijelo plod.
On zna i naviješta da se bliži trenutak kada će predati svoj život kao
otkupninu za mnoge. On je zrno koje je bačeno na zemlju, među ljude.
Zaodjenuo se čovještvom i već time postao zrnom koje je bačeno na zemlju.
I na kraju, kad nastupa čas da se proslavi „Sin Čovječji", pred Njim je
muka i smrt u kojoj će na doslovan način biti bačen na zemlju i umrijeti.
Plod koji je iznikao iz tog Zrna jest novi život, vječni život. I svima
koji Mu hoće služiti darovan je isti dar sudjelovanja u otajstvu Njegova
uskrsnuća: ista snaga umiranja, ali i isti plod koji se rađa kroz
umiranje.
Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na
zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.
Važna je slika
koju Isus pruža o sebi ovim riječima. Za Isusove slušatelje pouka je bila
očita. Ako zrno pšenice ostane u suhom, neće donijeti ploda. Ostane li
više godina suho, nikad neće moći donijeti plod. Naprotiv, ako zrno padne
u vlažnu zemlju, ako bude pokopano, ako umre, onda donosi život. Doista,
kad zrno padne u vlažnu zemlju, naizgled počne trunuti u vlazi i tami
zemlje. Međutim, iz te prividne truleži rađa se život. Iz jednog zrna
nastane biljka koja donosi višestruki plod: mnoštvo zrna u klasu. Sudbina
zrna, bačenog u zemlju, govori o Božjoj skrivenosti te o postupnosti
objave. Bog se ne objavljuje odjedanput, nego prihvaća sporost ljudskog
prihvaćanja. Upravo svojom ustrajnošću koja podnosi i najveće poniženje
On pokazuje trajnost ljubavi te ljude otvara slavi koja se objavljuje u
poniženju i smrti.
Ovim tražiteljima,
Grcima, koji znaju da se slava veže uz ugled i visoki položaj, Isus
govori o zrnu koje pada na zemlju te umiranjem donosi proslavu. Izraz
„pasti na zemlju" ovdje nam donosi radikalnost značenja: pasti u smislu
poginuti, umrijeti, dati život. Isus uzima sliku zrna koje pada na zemlju
da bi istaknuo radikalnost svoga puta do proslave i očitovanja Božje
slave. Vidjeti Božju slavu moguće je samo onima koji su sposobni
prepoznati je u Kristovu križu. Tko u Kristovu križu vidi Božju ljubav i
slavu, taj vidi i prihvaća samog Boga.
Uz Kristovo
uskrsnuće vezano je, naravno, i naše uskrsnuće, jer smo mi Kristovi. Tako
i u našem umiranju već izbija klica života. To je tajna pšeničnog zrna.
Poljodjelac koji sije sjeme ne plače za njim, nego se već u sjetvi raduje
žetvi. Tako i kršćanin - ne boji se nevolja, patnja, pa ni smrti, nego,
pristaje uz Krista pobjednika.
Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život
na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.
To je kršćanski
paradoks, da svaki put kada smo navezani na život, kada ga previše
ljubimo, kad nam je previše do nečega stalo, zapravo gubimo svoj život i
ostajemo prazni, a kada nismo grčevito navezani na zemaljsko ili kada
„mrzimo svoj život", tada ga čuvamo za vječni život. Tada ga poklanjamo
Kristu i bližnjima. Isus želi reći da tko samo na sebe misli, gubi sebe i
svoj život. Dati ne znači izgubiti, nego dobiti još više. Proslava u
vječnosti ovisi o predanju vlastitog života Isusu. Onaj tko ljude nauči
umirati iz ljubavi, žrtvovati se iz dana u dan za drugoga, taj će ih
uistinu naučiti živjeti. Jer, ako podignemo pogled susrest ćemo pogled
nebeskog Oca. Biti bačen na zemlju ili biti uzdignut na križ ne govori
samo o umiranju, nego o preobražavanju života i o pobjedi ljubavi Božje
nad smrću. Bog na križu je najveći i najjasniji znak Očeve ljubavi za
tebe, prijatelju. On te čeka, dođi Mu u zagrljaj.
|