Rođen je 1603. godine u mjestu Copertino u Italiji. Nevolje i neslaganja koja će ga kasnije obilato u životu pratiti zagorčili su mu i bezbrižne godine djetinjstva. Morao je prekinuti školovanje zbog duge i teške bolesti. Kad je ozdravio, želio je postati sve­ćenik, franjevac konventualac, ali ga nisu primili zbog nedovoljne naobrazbe. Pristupio je kapucinima, ali je zbog „nesposobnosti" otpušten iz novicijata. Na zagovor ujaka, koji je i sam bio franjevac, ponovno su ga primili franjevci konventualci i postavili za pomoćnika sakristanu i samo­stanskog slugu. Strpljivost i upornost ipak su se isplatile. Godine 1628. zaređen je za svećenika.

Nakon ređenja uslijedile su ekstaze i neobični duhovni zanosi po kojima je postao popularan i poznat. Očevici su tvrdili kako je često lebdio u zraku, na što aludira i zborna molitva u Svetoj misi. U životu je prakticirao snažnu pokoru praćenu dugotrajnim postovima. Neobične pojave u njegovu životu i "zavist" subraće prisiljavale su ga često mijenjati samostan, čak je odgovarao pred inkvizitorom u Napulju. Sveti Oficij u prisutnosti pape Urbana VIII. oslobodilo ga je optužaba, ali - kako bi se izbjegao pučki fanatizam - zabranjen mu je povratak u matični samostan. Seljenja iz samostana u samostan i neprestane optužbe prekinuo je papa Aleksandar VII. naredivši neka se Josip vrati u samostan svetoga Franje u Osimo kraj Ankone. Tako je „lebdeći svetac", jedan od najzanimljivijih kršćanskih mistika, mogao u miru umrijeti 18 rujna 1663. godine u tom samostanu. Blaženim ga je proglasio papa Benedikt XIV. god. 1753., a svetim Klement XIII. 1767. godine.

Sveti Ivan Macias, redovnik OP, rodio se 2. ožujka 1585. u španjolskom selu Ribera del Fresno. Kad mu je bilo 5 godina, ostao je bez roditelja. Kako bi prehranio sestru i sebe, prihvatio se posla seoskog pastira, što je radio do svoje 25 godine života. Zatim se uputi u Španjolsku i zaposlio se kod nekog trgovca. S njime je došao u Kartageniu, u Kolumbiju. Tu ga je trgovac otpu­stio, a on nakon 4 mjeseca dođe u Limu gdje je radio kao pastir kod vele­posjednika Kimenesa. Upoznavši se s dominikancima, koji su u Limi imali 2 samostana, stupi u novoosnovani svete Marije Magdalene 22. siječnja 1622. godine i nakon godinu dana položi zavjete. U tom samostanu vršio je službu vratara sve do smrti, punih 25 godina.

Na vratima je bio samaritanac: hranio je gladne, u vjeri poučavao neuke, hrabrio malodušne, sve poticao na pokoru i obraćenje. Premda je bio u stalnom kontaktu sa svijetom, uvijek je ostao povezan s Bogom živeći u pokori, samozataji, molitvi i neprestanoj borbi protiv sotonskih napasti. Na poseban način bio je pobožan svetom Ivanu apostolu, Blaženoj Djevici Mariji i svecima dominikanskog reda. Umro je 16. rujna 1645. godine. Papa Grgur XVI. proglasio ga je blaženim 1837. godine, a svetim Pavao VI. 28. rujna 1975. godine. Povod za kanonizaciju bilo je čudesno umnažanje riža 23. siječnja 1949. po zagovoru blaženog Ivana kojemu se voditeljica sirotišta u Olivenzi, nedaleko Svečeva rodnog mjesta, obratila za pomoć u trenutku kad je ostala bez dostatno hrane za djecu. Prema zaključnoj riječi izvjestitelja Kongregacije za proglašenje svetaca, sveti Ivan je najbolji primjer suvremenom svijetu koji zaboravlja na Kristove riječi: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih" (Mt 4,4).

Sveti Melodije, biskup najprije u Olimpu u Liciji, a zatim u Tiru. Umro je mučeničkom smrću za Maksimijanova progonstva 313. godine.

Sveti Fereol, Sofija i Irena,  mučenici kod Viene za predsjednika Krispina.

Sveti Eustorgije I., biskup  Milana, umro oko 355. godine.