Nalazite se u >
Salezijanci
18. studenoga 2018. - 33. nedjelja kroz godinu
Osmišljavanje života usred kaosa
(Dan 12,1-3; Hebr 10,11-14,18; Mk 13,24-32)
Posljednje stvari, eshatologija ili svršetak svijeta jedna je od glavnih kršćanskih istina. Proroci je počesto naviještaju u Starom zavjetu, a Isusovo uskrsnuće u Novom Zavjetu uvodi naš svijet i sveukupnu povijest u tu stvarnost, s dobrim izgledima unatoč izvanjskim strahotama. Bog obećava da će to biti punina vremena. Uskrsli je Krist iz toga svijeta poslao Crkvi, svim kršćanima, Duha Svetoga i on je zasijao u ljudska srca sjeme Kraljevstva Božjega da u vremenu raste i dozrijeva do žetve, sretnog dokončanja na kraju vremena kad će to Božje kraljevstvo definitivno i u punini zaživjeti. Eshatološka slika svršetka svijeta slična je upravo žetvi, berbi svega vrijednoga što je u povijesti niklo, raslo i donosilo plodove na zemlji.
Kršćani su zaduženi da primjerom vlastita života doprinose odrastanju i dozrijevanju svijeta za žetvu i novo rođenje. Naša je povijest dinamično, na trenutke bolno, rađanje budućega svijeta. Kršćanima je u dio pala uloga porodilje, te oni kao vrsni animatori pripremaju svijet, slično kvascu koji priprema tijesto da se dogotovi svečan kruh i pojavi na blagdanskom stolu u presudan dan kad će se stari Adam sa svojim grešnim i smrtnim potomstvom pridružiti Kristu, novom Adamu i spašenicima u vječnom vazmu. Upravo stoga kršćani, najveći kritičari napretka i istinski prijatelji svijeta, molitvama, žrtvama i trudom oko očovječenja, sada i ovdje, pridonose velikom gigantskom pothvatu preobrazbe svega stvorenoga. Veliki je to i zahtjevan posao, odvija se u suradnji sa svim hrabrim ljudima, drugih religija i svjetonazora. Valja proći kroz mučne događaje, bolne katastrofe čak i agonije te očuvati živom nadu u spasenje. Sve se to zapravo već događa, dovoljno je pratiti znakove vremena. Isus predlaže da životni optimizam učimo od smokve: „kad omekša i ozeleni, znači da je blizu proljeće". Svako vrijeme ima svoje znakove. Znakovi našega vremena su brojni. Primjerice pluralizam ideja, nacija, religija, kultura. Od kršćana taj znak zahtijeva čvrst evanđeoski stav, postojanu vjeru u Krista Spasitelja, da u svjedočanstvu te vjere svijetu budu prepoznatljiva kvaliteta sadašnjega i uvjerljiva nada u vječni život. Znak vremena je i svjetska kriza koja je svijet prisilila da preispita svoj odnos prema potrošnji, dostupnoj malom broju do sebičnosti i razbacivanja na užitke, dok druge osuđuje na oskudicu. Kriza poziva kršćansku ljubav da uspostavi pravedniji i humaniji svijet. Bioetika je također veliki izazov; omogućuje ljudima da se igraju Boga, da proizvode ljude. Kršćani moraju braniti istinu da se ljudi rađaju, a ne proizvode da imaju svoje dostojanstvo, da je ono neupitna svetinja te da su međusobno braća i sestre. Tu su naravno i drugi izazovi: problem zdrave prehrane, ekologija, terorizam, sukobi i revolucije, neizlječive bolesti… Živimo vrijeme promjena i nesigurnosti. Palestinski samoubojice, Al-Qaidini fanatici ili ratoborni suniti, znali su prirediti mali smak svijeta u svojim gradovima na Istoku. Migranti na granicama, poplava izbjeglica bijeg iz ratnog kaosa, prirodne kataklizme, cunamiji, zagađenja i bolesti muče cijele narode na Zapadu. Sve to se slaže s apokaliptičkim slikama iz evanđelja. Svijet je sve nemoćniji, kao da tone u rezignaciju: što se tu može! Kršćanima je međutim Isusova poruka jasna: njegovim učenicima ne može biti svejedno, ne može se stajati skrštenih ruku. Evanđelje poziva: „Uspravite se, zauzmite stav vjere, ojačajte unutarnji duhovni život i živite iz svoga središta osmišljavajući svaki trenutak života. Probudite u sebi nadu, baš sada pokažite razloge te nade, a djelima ljubav! Katastrofe u svijetu nisu za vas prijetnja već opomena i nadasve prilika, prava šansa da nešto poduzmete. Ne prepuštajte se neodgovornom hedonizmu i užicima obilja, nego unesete promjene u vlastiti život. Svjedočanstvo jedne obitelji dobra je ilustracija. „U prometnoj nesreći izgubili smo sina jedinca, za sve je to bio šok, katastrofa, užas. Ni nakon pet godina nismo ga prežalili. Gubitak sina, međutim, promijenio je naš život, postali smo skromni ljudi, vjernici; u Bogu jedinome nalazimo utjehu i mir. Svjesni prolaznosti, svaki dan živimo osmišljeno, što je manje života to nam je draži i kvalitetniji. Mi živimo iz vjere, u nadi i tako nam je bliska Isusova tvrdnja: „Sve će proći, ali moje riječi neće proći!"
