Rođen je u Toskani. Na Petrovu Stolicu stupio je 523. godine naslijedivši papu Hormizda. Ivan je želio imati dobre odnose s bizantskim carom Justinom, što nije dobro gledao istočno-gotski kralj Teodorik s prijestolnicom u Raveni. Papa će završiti mučeničkom smrću upravo radi toga svog stava.

Car Justin je htio potpuno iskorijeniti arijance iz svog carstva. Odu­zeo im je sve crkve. Jedini uvjet da im ih opet vrati bio je prijelaz u potpuno zajedništvo s Katoličkom Crkvom. Kralj Teodorik, smatrajući se zaštitnikom arijanaca, pozove u Ravenu papu Ivana I., i prisili ga neka pođe u Ca­rigrad posredovati kod samog cara. S papom su pošli senatori, neki biskupi, među kojima i ravenski.

Papa je u Carigradu na Božić primljen s najvećim počastima. Bi­zantski kler i puk postupali su s njim kao s pravim nasljednikom svetoga Petra, te su se radovali što se među njima nalazi rimski biskup. Ivan I., ostaje dugo u Carigradu. Bogoslužje je svečano imao na latinskom jeziku u crkvi svete Sofije. Car Justin je htio neka ga papa po drugi put okruni carskom krunom. Zauzvrat mu je obećao kako će arijancima vra­titi njihove crkve.

Vrativši se u Ravenu, Teodorik nije bio zadovoljan s rezultatom papina poslanstva. Zato Ivana zatvori u tamnicu u kojoj je ubrzo i umro, i to od gladi. Bilo je to 18. svibnja 526. go­dine. Sprovod je bio veličanstven. Čak su se i neka čudesa dogodila tom prigodom. Četiri godine kasnije prenesen je u Rim, gdje je sahranjen u predvorju bazilike svetoga Petra. Postavljen mu je i mramorni natpis na latinskom jeziku, koji na hrvatskom glasi: „Gospodnji vrhovni svećenik, koji pade kao Kristova žrtva."

Pontifikat Ivana I., trajao je kratko (523.-526). Ipak je papa učinio nekoliko velikih stvari od kojih spominjemo slijedeće: ob­novio je rimske bazilike; Domitilino groblje na Ardentinskoj cesti i Komodilino groblje na Ostijskoj cesti; uveo je novo brojenje godina po Kristu kako je sastavio monah Dionizije Mali; odredio je slavljenje Uskrsa prema složenom računanju uskrsnog ciklusa, čega se još i danas držimo; postavio je temelje liturgijskom pjevanju koje je po njegovu nasljedniku nazvano „gregorijansko"; on je ujedno i prvi papa koji je putovao izvan Italije.

Svaki je papa imao nešto svoje posebno: neki znanje, neki svetost, jedni smisao za umjetnost, drugi sklonost prema Caritasu, miru, lju­bavi ... No, svaki je imao, i imat će, Petrovu vjeru, koje se ne može odreći, pa makar ga to stajalo života.

Sveti Feliks (Srećko), mučenik za Dioklecijanova progonstva, vjerojatno 304. godine, u polju Bpitiuma (između današnjeg Stobreča i Žrnovnice), nedaleko Splita. Vjerojatno je tu i pokopan na mjestu zvanom „Vrhovnik". Predaja kaže kako je propovijedao poganima i obraćao ih na kršćanstvo. U 5. stoljeću njegovo je tijelo preneseno na starokršćansko groblje koje se nalazilo na zapadnoj strani Dioklecijanove palače. Tu je položeno u malu memoriju (kapelicu). Nadbiskup Ivan IV., u 11. stoljeću sagradio je crkvu njemu u čast. Danas mu se tijelo čuva u Splitu u crkvi svetog Frane na obali pod glavnim oltarom.

Sveti Feliks Kantalicijski, redovnik, franjevac kapucin. Rođen je 1515. godine u mjestu Cantalice u blizini Rietija. Do 30. godine života bio je pastir i zemljoradnik. Čitajući živote svetaca, oduševio se njihovim primjerima i odluči postati franjevac kapucin. Od 1548. godine živi u Rimu, gdje u jednostavnosti i poniznosti tijekom 40 godina skuplja milodare za uzdržavanje subraće. Slobodno vrijeme provodio je u molitvi razmatrajući otajstva Isusova života. Često je pohađao bolesnike u rimskim bolnicama. Bio je dobar duhovni   savjetnik, jednostavnom puku, tako i renesansnim bogatašima grada Rima. Prijateljevao je sa svetim Filipom Nerijem i papom Sikstom V. Umro je 1587. go­dine. Na njemu se u punini ostvarilo obećanje Evanđelja: „Tražite najprije kraljevstvo nebesko, a ostalo će vam se nadodati!"  (Lk 12, 31). Blaženim je proglašen 1. listopada 1625., a papa Klement XI. proglasio ga je svetim 22. svibnja 1712. godine.

Sveti Venancije i deset mučenika u Kamerinu (Mala Azija) za Decijeva progonstva.

Sveti Feliks, biskup i mučenik u Spoletu za vrijeme cara Maksimijana.

Sveti Teodot (Bogdan, Božidar) i deset djevica, mučenici u Anciri (Galacija) za vrijeme Dioklecijanova progonstva.

Sveti Potamon, biskup i mučenik u Egiptu za vrijeme cara Konstancija i predsjednika Filagrija (4. stoljeće).

Sveti Dioskor, čitač, mučenik u Egiptu.