Svake godine, na prvu korizmenu nedjelju, Crkva pred nas stavlja
ulomak iz evanđelja u kojem Isus biva kušan u pustinji. Taj događaj
dolazi neposredno poslije Isusovog krštenja i prije početka njegovog
javnog djelovanja. Ove godine, ulomak je iz evanđelja po Marku. Dok
Matej i Luka detaljnije opisuju događaj i iznose dobro poznate nam
tri kušnje, Marko je kratak i sve sažima u par redaka. Zato je svaki
redak jako snažan i dragocjen te zavrijeđuje posebnu pažnju.
… Duh nagna Isusa u
pustinju.
Isus je kršten. Bog Otac je rekao o Njemu: „Ovo je Sin moj
ljubljeni". Zna zašto je došao na zemlju. Nakon 30 godina u skrovitosti,
njegovo javno djelovanje konačno može početi. Ali ne! On će najprije
proboraviti 40 dana u pustinji. Čemu?
Slučajno se našao u pustinji? Ne! Duh ga je odveo u pustinju. A
to znači da je volja Očeva bila da tamo ode i proboravi neko vrijeme. Kao
što je Očeva volja bila i da Izraelski narod proboravi 40 godina u
pustinji.
Zašto u pustinju? Jer je pustinja mjesto prelaska iz jednog stanja u
drugo.
Pustinja je za Izraelski narod značila mjesto prelaska iz ropstva
na slobodu, tamo gdje „teče med i mlijeko" (Izl 3,8). Isus nam, boravivši
u pustinji, želi reći da je svatko od nas pozvan na taj prelazak. U
Kraljevstvo se ne dolazi zaobilazeći pustinju.
Nama, kada čujemo riječ „pustinja", na pamet dođe odmah neka
velika pješčana površina gdje nema nigdje ničega. Moramo znati da se
ovdje pak radi o judejskoj pustinji. A judejska pustinja je neuredna i
puna kamenja. Bog nas poziva da proboravimo neko vrijeme u pustinji, u
mjestu gdje inače ne živimo; u mjestu koje je „neuredno", u kojem ima još
mnogo neriješenih stvari, a to je uvijek, više ili manje, naše srce. Želi
da napravimo iskorak, da se otrgnemo banalnosti našeg života, da izađemo
iz ove „bučne osrednjosti" koju nam svijet svakodnevno nameće i da u
tišini preispitamo naše srce. Da, Sotona je iskušavao Isusa u pustinji,
ali prva Sotonina zamka je ta da mi nikad ni ne dođemo u pustinju. Da
pustinju doživljavamo kao nešto što je za svećenike i časne. Sotona je
đavao, na grčkom diabolos,
što znači: dijelitelj. Želi nas odijeliti od Boga i od naših bližnjih.
Želi da si iz dana u dan govorimo: „Pa ja sam, sve u svemu, dobar
čovjek." oglušujući se na glas naše savjesti i zaobilazeći pustinju.
... gdje ga je
iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
Sotona je i lažac, a mi često znamo biti poput Adama i Eve. Bog
Otac, kao i Isusu, tako i svakome od nas govori „Ti si sin moj
ljubljeni". A Sotona? Sotona kao da nam kaže: „Ma ne! Pojedi jabuku!
Misli na sebe! Tvoj Bog nije otac koji ljubi, nego onaj koji prijeti i
oduzima.".
Između ostalog, rekli smo da judejska pustinja nije mjesto gdje
nema ničega. Znamo da, gdje čovjek dugo ne živi, to mjesto počinje biti
stanište mnogih malih životinja - zvijeri. U našem srcu, kad dugo ne
stanujemo u njemu, počinju stanovati male „zvijeri". A zvijeri su bića
koja se ne znaju kontrolirati. Zvijeri, kada su gladne, misle samo na
sebe. Naše male „zvijeri" su stvari u kojima se još nismo naučili
kontrolirati, naši egoizmi. Zvijeri imaju glavu pognutu prema zemlji, a
neke i puze po zemlji. Sjetimo se Božje kazne za Sotonu: „Prokleta bila
među svim zvjeradi divljom! Po trbuhu ćeš svome puzati i zemlju jesti
sveg života svog!" (Post 3,14). Naše „zvijeri" su naša pretjerana
usredotočenost na zemaljske stvari, dok kao sinovi Božji imamo glavu
stvorenu za gledati naprijed i prema nebu. A anđeli su tu da nas, kao
Božji glasnici, na to podsjete.
„Ispunilo se vrijeme,
približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!"
Ispunilo se vrijeme, sad je pravi trenutak za obratiti se. A
obratiti se znači promijeniti smjer i ići prema pravom cilju. Znači
pročistiti naš život, pročistiti naš život od naših malih „zvijeri", od
nebitnih stvari i usredotočiti se na ono bitno. Mi nismo stvoreni za
napraviti dvije do tri stvarčice na ovome svijetu i iz dana u dan tražiti
naše male užitke. Stvoreni smo za velike stvari, stvoreni smo za
kraljevstvo Božje, za biti „sretni ovdje i u vječnosti" (Don Bosco).
|