ZAZIV DUHA SVETOGA

Dahni u mene, Duše Sveti, da moje misli budu svete!
Pokreni me, Duše Sveti, da moj posao bude posvećen!
Privuci moje srce da zavolim samo ono što je sveto!
Zaštiti me, Duše Sveti, da mogu uvijek biti svet (a).
                                                             (Sv. Augustin)

EVANĐELJE: Mk 1,12-15

U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.

A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!".

MEDITATIO

Svake godine, na prvu korizmenu nedjelju, Crkva pred nas stavlja ulomak iz evanđelja u kojem Isus biva kušan u pustinji. Taj događaj dolazi neposredno poslije Isusovog krštenja i prije početka njegovog javnog djelovanja. Ove godine, ulomak je iz evanđelja po Marku. Dok  Matej i Luka detaljnije opisuju događaj i iznose dobro poznate nam tri kušnje, Marko je kratak i sve sažima u par redaka. Zato je svaki redak jako snažan i dragocjen te zavrijeđuje posebnu pažnju.

… Duh nagna Isusa u pustinju.

Isus je kršten. Bog Otac je rekao o Njemu: „Ovo je Sin moj ljubljeni". Zna zašto je došao na zemlju. Nakon 30 godina u skrovitosti, njegovo javno djelovanje konačno može početi. Ali ne! On će najprije proboraviti 40 dana u pustinji. Čemu?

Slučajno se našao u pustinji? Ne! Duh ga je odveo u pustinju. A to znači da je volja Očeva bila da tamo ode i proboravi neko vrijeme. Kao što je Očeva volja bila i da Izraelski narod proboravi 40 godina u pustinji.
Zašto u pustinju? Jer je pustinja mjesto prelaska iz jednog stanja u drugo.

Pustinja je za Izraelski narod značila mjesto prelaska iz ropstva na slobodu, tamo gdje „teče med i mlijeko" (Izl 3,8). Isus nam, boravivši u pustinji, želi reći da je svatko od nas pozvan na taj prelazak. U Kraljevstvo se ne dolazi zaobilazeći pustinju.

Nama, kada čujemo riječ „pustinja", na pamet dođe odmah neka velika pješčana površina gdje nema nigdje ničega. Moramo znati da se ovdje pak radi o judejskoj pustinji. A judejska pustinja je neuredna i puna kamenja. Bog nas poziva da proboravimo neko vrijeme u pustinji, u mjestu gdje inače ne živimo; u mjestu koje je „neuredno", u kojem ima još mnogo neriješenih stvari, a to je uvijek, više ili manje, naše srce. Želi da napravimo iskorak, da se otrgnemo banalnosti našeg života, da izađemo iz ove „bučne osrednjosti" koju nam svijet svakodnevno nameće i da u tišini preispitamo naše srce. Da, Sotona je iskušavao Isusa u pustinji, ali prva Sotonina zamka je ta da mi nikad ni ne dođemo u pustinju. Da pustinju doživljavamo kao nešto što je za svećenike i časne. Sotona je đavao, na grčkom diabolos, što znači: dijelitelj. Želi nas odijeliti od Boga i od naših bližnjih. Želi da si iz dana u dan govorimo: „Pa ja sam, sve u svemu, dobar čovjek." oglušujući se na glas naše savjesti i zaobilazeći pustinju.

... gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.

Sotona je i lažac, a mi često znamo biti poput Adama i Eve. Bog Otac, kao i Isusu, tako i svakome od nas govori „Ti si sin moj ljubljeni". A Sotona? Sotona kao da nam kaže: „Ma ne! Pojedi jabuku! Misli na sebe! Tvoj Bog nije otac koji ljubi, nego onaj koji prijeti i oduzima.".

Između ostalog, rekli smo da judejska pustinja nije mjesto gdje nema ničega. Znamo da, gdje čovjek dugo ne živi, to mjesto počinje biti stanište mnogih malih životinja - zvijeri. U našem srcu, kad dugo ne stanujemo u njemu, počinju stanovati male „zvijeri". A zvijeri su bića koja se ne znaju kontrolirati. Zvijeri, kada su gladne, misle samo na sebe. Naše male „zvijeri" su stvari u kojima se još nismo naučili kontrolirati, naši egoizmi. Zvijeri imaju glavu pognutu prema zemlji, a neke i puze po zemlji. Sjetimo se Božje kazne za Sotonu: „Prokleta bila među svim zvjeradi divljom! Po trbuhu ćeš svome puzati i zemlju jesti sveg života svog!" (Post 3,14). Naše „zvijeri" su naša pretjerana usredotočenost na zemaljske stvari, dok kao sinovi Božji imamo glavu stvorenu za gledati naprijed i prema nebu. A anđeli su tu da nas, kao Božji glasnici, na to podsjete.

„Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!"

Ispunilo se vrijeme, sad je pravi trenutak za obratiti se. A obratiti se znači promijeniti smjer i ići prema pravom cilju. Znači pročistiti naš život, pročistiti naš život od naših malih „zvijeri", od nebitnih stvari i usredotočiti se na ono bitno. Mi nismo stvoreni za napraviti dvije do tri stvarčice na ovome svijetu i iz dana u dan tražiti naše male užitke. Stvoreni smo za velike stvari, stvoreni smo za kraljevstvo Božje, za biti „sretni ovdje i u vječnosti" (Don Bosco).

ORATIO

Dragi Bože! Hvala ti što nisi neki tamo daleki i nedokučivi Bog, već si Bog koji je postao čovjekom. Hvala ti što smo tvoji ljubljeni sinovi. Hvala ti što nam pokazuješ kojim nam je putem ići kako bismo živjeli naš život u potpunosti. Daj da se znamo povlačiti u našu pustinju, u naše srce, kako bi u njemu bilo sve manje i manje malih „zvijeri", naših malih egoizama. Učini srce naše po srcu svome!

CONTEMPLATIO

Ako je Duh sveti nagnao Krista u pustinju, onda je pustinja mjesto gdje treba znati boraviti i kršćanin (sama riječ „kršćanin" znači: „onaj koji slijedi Krista").

Pronalazim li vremena za proboraviti u mojoj pustinji, u mome srcu; ili dopustim da me aktivnosti i buka svakodnevnice u tome spriječe?

Smatram li sebe već formiranim kršćaninom ili nastojim otkrivati koje su to male „zvijeri" (moji egoizmi, moje navezanosti) protiv kojih se trebam boriti?

Je li za mene korizma vrijeme u kojem ću napraviti neku malu žrtvicu i jedva čekati da prođe tih 40 dana, ili je vrijeme koje mi može pomoći da postanem bolji čovjek i kršćanin?

S kojom se od mojih malih „zvijeri" želim boriti ovu korizmu? (ima puno opasnijih zvijeri od Milke).

ACTIO

Obraćenje se ne dogodi jednom zauvijek, nego je stvar svakodnevice, a preda mnom su prvi dani korizme.

Ovaj ću tjedan svaku večer odvojiti 15 min prije spavanja kako bih s Gospodinom napravio pregled moga dana, ispitao moju savjest i vidio koje su to male „zvijeri" (moji egoizmi, stvari u kojima se ne znam kontrolirati, nebitne stvari na koje sam navezan, stvari koje me drže prikovanim za zemlju).
Zapisat ću si te stvari u bilježnicu ili u bilješke na mobitelu, podijeliti ih prvom prilikom s mojim ispovijednikom ili duhovnikom te zajedno s njim odlučiti protiv kojih se malih „zvijeri" boriti ovu korizmu.

DUHOVNI KUTAK

(vidi J. Lafrance, La mia vocazione è l''amore. Teresa di Lisieux, *slobodan prijevod)
Jedan od duhovnih autora, koristi jednu neobičnu ali zanimljivu usporedbu:
Razmislimo o razlici između najbržeg trkaćeg automobila i aviona. Oboje ulažu masovnu energiju, oboje dostižu jako veliku brzinu. Ali, jednostavno, avion leti. Tako, tko dopusti Bogu da ga odvoji od vlastitih egoizama, ne samo da u svoj duhovni život unosi veliku energiju uma, volje, srca, vremena... nego živi ono za što zna da je stvoren: leti. Bog i bližnji u središtu su njegovog života. U suprotnom slučaju, koliko god energije unosili i koliku god brzinu postizali, ostajemo poput automobila uvijek prikovani za zemlju.