Na zdencu vjere i obraćenja

(Izl 17,3-7; Rim 5,1-2.5-8; Iv 4,5-42)

Voda je presudan, za čovjekov život i život svih drugih bića, čudesan Božji dar. Obilje vode simbolizira obilje vremenitog i vječnog života. Vodom zemlja postaje plodna da nahrani ljude i održi im zemaljski život. Voda je snaga, energija koja vrije iz nekog nepresušnog vrela i nezaustavno teče sve do naših stanova i umivaonika i tuševa da nas osvježi, opere uvjeravajući nas da bez nje nije moguće živjeti. Voda je simbol života. Sam Bog se u vodi objavio ljudima kao njihov suputnik i spasitelj. Kad je Mojsije udario u stijenu potekla je voda da napoji narod u pustinji. Bila je to objava Boga koji je izabrani narod spasio od žeđi u pustinji i omogućio put u Obećanu zemlju. Voda je simbol i nadnaravnog života, životvorne sile koja smrtnim ljudima omogućuje da utaže žeđ za vječnim životom. Voda je simbol Duha Svetoga. U krsnom zdencu ljudska djeca postaju djecom Božjom, smrtni se ljudi preporađaju na vječni život. Voda je mjesto najveće preobrazbe: pustinja procvjeta kad u nju dođu vode. Na Jakobovu zdencu objavio se Isus Samarijanki i preobrazio njezin pusti život. Susret je pun stvarnosti i simbolike koji se međusobno prožimaju. Tko je zapravo Isus? Što znači ljudima i svijetu? Isus je Mesija! On je vrutak žive vode, izvor najveće sreće. Ljudi žeđaju i piju iz raznih izvora. Ti izvori su doduše atraktivni, za neko vrijeme osvježavaju, čak krijepe i osmišljavaju čovjekovo traganje, ali na kraju svi razočaraju, jer nisu u stanju ponuditi živu vodu od koje se ne žeđa. Povjerovati u Boga, znači piti s izvora koji istinski gasi žeđ. Takav susret vjere dogodio se na Jakobovu zdencu. Tu je Isus Samarijanki rekao: „Tko god pije od ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vodu koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." Samarijanka je došla da kao domaćica zagrabi vode za svakodnevne potrebe. Dolazi u podne, a ne ujutro. Vjerojatno da izbjegne komunikaciju s drugima. Svjesna je svojih nemira i bezuspješna traganja za ljubavlju. Živi sa šestim mužem razočarana, jer ni kod njega nije našla ono što je tražila. Možda joj je Isus zato rekao: „Kad bi ti znala Božji i dar i tko je onaj koji ti veli: ''''''''Daj mi piti'''''''' , ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive… Isus je ženi ponudio božansku ljubav, samo ona je kadra usrećiti čovjeka koji povjeruje. Bog je, naime, cilj svih naših traženja, bili mi toga svjesni ili ne, on je naša najdublja čežnja. Sve čežnje ovoga svijeta samo su slike vječne i apsolutne čežnje za Bogom. Starozavjetni pjesnik je to ovako izrazio: „Kao što jelen žeđa za izvorima vodâ, tako duša moja žeđa za tobom Bože!" Između čovjeka i Boga postoji recipročna žeđ. Bog hoda našim prostranstvima i traži ljude da im ponudi izvore žive vode, jer zna da dubine njihovih duša žeđaju tu božansku stvarnost. Razgovor sa Samarijankom vodi međusobnom povjerenju i otvaranju. Isus ruši sve tada nepisane ali snažne predrasude: razgovara sa ženom na javnom mjestu, krši društvena pravila; Židov sa Samarijankom! Škandal prvog reda! Kako možeš ti Židov tražiti od mene piti! Isus je prihvaća i otkriva joj nepoznate mogućnosti: „Kad bi ti znala…" Žena se postupno otvara. Kad Isus na njezino iznenađenje otkriva što nosi u duši i kako živi, u njoj zavlada potpuno povjerenje: „Gospodine, vidim da si prorok!" Kad se čovjek osjeća prihvaćen može otvoriti i dubine duše te razotkriti najdublju potrebu za spasenjem. Tada se i Isus do kraja otkriva ženi, Bog čovjeku: „Ja sam koji s tobom govorim." Otkrivši Isusa, Mesiju, zdenac vječnoga života, Samarijanka je povjerovala, a vjera je omogućila da umiri svoje nemire, zaustavi lutanja i ugasi žeđ. Otišavši sa zdenca kao vjernica i sama je postala zdenac svojim mještanima: „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" Oni, a kasnije i mnogi drugi, doći će Isusu i povjerovati. Uzvišeni dar vjere svakom čovjeku jest: promjena života i spontano svjedočenje te uzvišene promjene drugima.