Papa slavio misu za zatvorenike i pozvao na duhovno zajedništvo.

Na jutarnjoj misi papa Franjo posebno molio za braću i sestre koji su u zatvoru, te pozvao na duhovnu pričest i zajedništvo.

Na svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika sveopće Crkve i sedmu obljetnicu preuzimanja Petrove službe, 19. ožujka papa Franjo je slavio misu za zatvorenike te je pozvao vjernike na duhovno zajedništvo. Istaknuo je važnost klanjanja. Misu iz Doma sv. Marte prenosile su kao i proteklih dana društvene mreže. U Vatikanu je danas neradni dan.

Molimo za braću i sestre koji su u zatvoru. Mnogo trpe zbog neizvjesnosti onoga što će se dogoditi u zatvoru i zato što misle na svoje obitelji; kako su, je li netko bolestan i da li im nešto nedostaje. Budimo blizu zatvorenicima koji mnogo trpe u ovom trenutku nesigurnosti i žalosti – rekao je papa Franjo danas na misi u Domu svete Marte. Komentirajući evanđelje današnje liturgije, Papa je govorio o svetom Josipu, pravednom čovjeku, to jest čovjeku vjere koji je bio sposoban ući u Božje otajstvo, i podsjetio na važnost molitve klanjanja.

Evanđelje nam kaže da je Josip bio pravedan, to jest čovjek vjere koji je živio vjeru – rekao je Sveti Otac i istaknuo – Čovjek koji može biti stavljen na popis svih onih ljudi vjere koje smo danas spomenuli u biblijskim čitanjima; ljudi koji su živjeli vjeru kao temelj onoga čemu se nadamo, kao jamstvo i dokaz onoga što se ne vidi. Josip je bio čovjek vjere i zbog toga je bio pravedan. Ne samo zato što je vjerovao, nego zato što je živio vjeru. Bio je pravedan čovjek koji je bio izabran da odgaja čovjeka koji je bio pravi čovjek, ali i Bog.

Za odgoj takvog čovjeka trebao je Bogo-čovjek, no nije ga bilo – rekao je papa Franjo i primijetio – Gospodin je izabrao pravednika i čovjeka vjere. To je bio čovjek sposoban biti čovjek i sposoban razgovarati s Bogom, te ući u Božje otajstvo. To je bio Josipov život. Živjeti svoje zvanje, svoj ljudski život i ući u otajstvo. On je bio čovjek sposoban razgovarati s Božjim otajstvom. Nije bio sanjar. U otajstvo je ulazio na isti prirodan način na koji je radio svoj zanat, istom točnošću svojega zanimanja. Bio je sposoban milimetarski u drvu napraviti neki ugao, znao je kako to napraviti, bio je sposoban smanjiti i stanjiti površinu drveta za milimetar.

Josip je bio točan. No bio je i sposoban ući u otajstvo koje nije mogao kontrolirati – rekao je Papa i napomenuo – To je Josipova svetost; pravedno i profesionalno živjeti svoj život i svoje zanimanje, te u pravom trenutku ući u otajstvo. Kada nam evanđelje govori o Josipovim snovima, pomaže nam shvatiti da ulazi u otajstvo. Danas, na svetkovinu svetoga Josipa, mislim na Crkvu. Jesu li naši vjernici, biskupi, svećenici, Bogu posvećene osobe i pape sposobni ući u otajstvo? Trebaju li urediti svoj život u skladu s propisima koji ih štite od onoga što ne mogu kontrolirati?

Kada Crkva gubi sposobnost ulaženja u otajstvo, gubi sposobnost klanjanja – rekao je Sveti Otac i nastavio – Molitva se klanjanja može odvijati samo kada se uđe u Božje otajstvo. Molimo Gospodina za milost da Crkva može živjeti u konkretnom svakidašnjem životu, i pod navodnicima, u konkretnosti otajstva. Ako to ne bude mogla činiti, bit će polovična Crkva, bit će pobožna udruga, vodit će je propisi i bit će bez osjećaja za klanjanje. Ulaziti u otajstvo ne znači sanjati, nego točnije, klanjati se. Ulaziti u otajstvo znači danas činiti ono što ćemo u budućnosti činiti, kada ćemo doći u Božju prisutnost, to jest klanjati se.

Sve one koji su daleko i koji misu prate putem televizije, pozivam na duhovno zajedništvo – potaknuo je papa Franjo i dodao – Pred tvojim nogama, Isuse moj, klanjam se i dajem Ti svoje skrušeno srce koje se kaje i spušta u svojoj ništavnosti i u tvojoj svetoj prisutnosti. Klanjam Ti se u sakramentu tvoje ljubavi, želim Te primiti u siromašnom prebivalištu koje Ti daje moje srce. Iščekujući sreću sakramentalnog zajedništva, želim Te posjedovati u duhu. Isuse dođi k meni, daj da ja dođem k Tebi.

Neka Tvoja ljubav zapali cijelo moje biće na život i smrt. Vjerujem u Te, nadam se u Tebi, ljubim Te. Tako neka bude! – molio je Papa prije završetka mise, u ovo teško vrijeme zbog pandemije koronavirusa koji je u Italiji i u drugim zemljama uzrokovao ukidanje misa s vjernicima, kako bi se izbjegla zaraza. Papa je misu završio euharistijskim klanjanjem i blagoslovom.

 „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe"

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas ćemo se zadržati na petome blaženstvu koje glasi: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe" (Mt 5, 7). U ovom blaženstvu postoji jedna posebnost: jedino se u njemu uzrok i plod sreće podudaraju, milosrđe. Oni koji čine milosrđe naći će milosrđe, bit će „zamilovani milosrđem".

Ova tema reciprociteta oproštenja nije prisutna samo u tome blaženstvu, nego se više puta ponavlja u Evanđelju. A zar bi i moglo biti drukčije? Milosrđe je sàmo Božje srce! Isus kaže: „Ne sudite i neće biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se" (Lk 6, 37). Uvijek ista uzajamnost. I u Jakovljevoj se poslanici kaže da „milosrđe likuje nad sudom" (2, 13).

Ali poglavito u Očenašu molimo: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim" (Mt 6, 12); i to je jedini zahtjev ponovljen na kraju: „Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka" (Mt 6, 14-15; usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2838.).

Dvije su stvari koje se ne mogu razdvojiti: dano oproštenje i primljeno oproštenje. No mnoge su osobe u škripcu, ne uspijevaju oprostiti. Toliko je puta primljeno zlo tako veliko da uspjeti oprostiti izgleda kao uspeti se na vrlo visoku planinu: iziskuje golemi napor; i osoba misli: ne može, to se ne može. Ova činjenica uzajamnosti milosrđa ukazuje na to da moramo stubokom izokrenuti perspektivu. Sami ne možemo, potrebna je Božja milost, moramo za nju moliti. Naime, ako se u petome blaženstvu obećava da će se naći milosrđe i u našem Ocu molimo da nam se otpuste dugovi to znači da smo mi u biti dužnici i treba nam naći milosrđe!

Svi smo dužnici. Svi. Prema Bogu koji je tako velikodušan i prema braći. Svaka osoba zna da nije otac ili majka kakvi bi trebali biti, suprug ili supruga, brat ili sestra kakvi bi trebali biti. Svi smo u životu „u deficitu". I treba nam milosrđe. Znamo da smo i mi učinili zlo, uvijek nešto nedostaje dobru koje smo trebali učiniti.

Ali upravo to naše siromaštvo postaje snaga za opraštanje! Dužnici smo i ako će nam se, kao što smo čuli na početku, mjeriti mjerom kojom druge mjerimo (usp. Lk 6, 38), tada nam valja širiti mjeru i otpustiti dugove, oprostiti. Svaki se pojedinac mora sjetiti da je potrebit oproštenja, da treba oproštenje, da treba strpljenje; u tome je tajna milosrđa: opraštanjem se dobiva oproštenje. Stoga nam Bog prethodi i On prvi nama oprašta (usp. Rim 5, 8). Primajući njegovo oproštenje i mi sami postajemo sposobni oprostiti. Tako vlastita bijeda i vlastiti nedostatak pravde postaju prilika da se otvorimo kraljevstvu nebeskom, jednoj većoj mjeri, Božjoj mjeri, a to je milosrđe.

Koji je izvor našeg milosrđa? Isus nam je rekao: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan" (Lk 6, 36). Što se više prihvaća Očevu ljubav, to se više ljubi (usp. KKC, 2842). Milosrđe nije tek jedna od dimenzija, nego je središte kršćanskog života: nema kršćanstva bez milosrđa. [1] Ako nas čitavo naše kršćanstvo ne vodi milosrđu, idemo krivim putem, jer je milosrđe jedini istinski cilj svakog duhovnog puta. To je jedan od najljepših plodova ljubavi (usp. KKC, 1829).

Sjećam se da je ta tema izabrana za prvi Angelus koji sam izmolio kao papa: milosrđe. I to mi se duboko urezalo u srce, kao neka poruka koju sam kao Papa uvijek trebao davati, poruka koja mora biti svakodnevna, a ta poruka je milosrđe. Sjećam se da sam se toga dana „drznuo" reklamirati jednu knjige o milosrđu, koju je bio upravo objavio kardinal Kasper. I toga dana osjetio sam se tako snažno da je to poruka koju kao rimski biskup moram dati: milosrđe, milosrđe, lijepo molim, oproštenje.

Božje milosrđe je naše oslobođenje i naša sreća. Živimo od milosrđa i ne smijemo si dopustiti da budemo bez milosrđa: to je zrak koji trebamo disati. Previše smo siromašni da bismo postavljali uvjete, trebamo opraštati jer i sami trebamo oprost. Hvala!

[1] Usp. sv. Ivan Pavao II, enc. Dives in misericordia (30. studenog 1980.); bula Misericordae vultus (11. travnja 2015.); apost. pismo Misericordia et misera (20. studenog 2016.).

U sklopu pozdrava talijanskim vjernicima

Sutra ćemo slaviti svetkovinu svetoga Josipa. U životu, na poslu, u obitelji, u radosti i boli on je oduvijek tražio i ljubio Gospodina, zavrijedivši pohvalu Svetog pisma kao pravedan i mudar čovjek. Uvijek ga zazivajte s pouzdanjem, posebno u teškim trenucima i povjerite svoj život tom velikom svecu.

Pridružujem se apelu talijanskih biskupa koji su u ovoj izvanrednoj zdravstvenoj situaciji potaknuli na molitvu za cijelu zemlju. Svaka obitelj, svaki vjernik, svaka redovnička zajednica, neka se svi duhovno ujedine sutra u 21 sat u molitvi otajstava svjetla krunice. Sjajem obasjanom i preobraženom licu Isusa Krista i njegovu Srcu vodi nas Marija, Majka Božja, Zdravlje bolesnih, kojoj se obraćamo molitvom krunice pod ljupkim pogledom svetog Josipa, čuvara Sveta obitelji i naših obitelji. I molimo je da posebno čuva našu obitelj, naše obitelji, posebno bolesne i osobe koje skrbe za bolesne: liječnike, medicinske tehničare, medicinske sestre, volontere koji riskiraju život u toj službi.