Brojni su sveci koji nose ime Josip. Ispred svih je zaručnik prečiste Djevice Marije i djevičanski Isusova otac. Najraniji spomen svetog Josipa nalazi se u martirologiju u Reinchenau oko 850. godine. Od 9. stoljeća sve se više povećava Svečevo liturgijsko i pučko štovanje. Promicali su ga: sveti Bernard iz Clairvaux-a, sveta Terezija Avilska, fra­njevci, Ivan Gerson, sveti Franjo Saleški i drugi. Kao obavezni blagdan za cijelu Crkvu uveo ga je papa franjevac Siksto IV. 1479. godine. Godine 1621. taj dan je proglašen zapovjednim blagdanom, 1729. Svečevo je ime uneseno u litanije Svih svetih, a od 1919. godine imamo i predslovlje o svetom Josipu.

Josip je bio zanatlija koji je s radom svojih ruku uzdržavao Svetu Nazaretsku Obitelj. Usporedba s rimskim kalendarom pokazuje staro svetkovanje božice zanatlija Minerve na 19. dan ožujka. Papa Pio XII. godine 1956. određuje 1. svibnja za blagdan svetog Josipa Radnika za cijelu Crkvu. Po novoj reformi kalendara 1. svibnja je neobavezni spomendan.

Sveto pismo pruža škrte podatke o životu svetog Josipa. Bio je „pra­vednik", zapisa sveti Matej (Mt 1,9), što znači: bio je krepostan i svet muž. Otac mu se zvao Jakov ili Heli. Josip je bio zaručen s Marijom, Isusovom majkom. Potjecao je od kralja Davida, ali je ta kraljevska loza u Josipovo vrijeme već bila spala na niske grane. Evanđelje bilježi kako se zbunio kad je saznao o trudnoći svoje zaručnice Marije. Nije znao na koji je način to postala, a nije zapazio ništa nedolično. Kako bi izbjegao ogovaranja, odlučio je otpustiti je potajno. Tada mu je anđeo obznanio istinu: „Ono što je ona začela potječe od Duha Svetoga. Rodit će sina, i ti mu nadjeni ime Isus" (Mt 1,20-21). Josip je tada bez bojazni, sa strahopoštovanjem, poveo Mariju u svoju kuću. Tu joj je bio zaštitnik i hranitelj.

Kad je car August izdao zapovijed neka se popiše pučanstvo rimskog carstva u svrhu oporezivanja, svatko se morao prijaviti u svome gradu. Josip je s Marijom krenuo prema Betlehemu. Možemo zamisliti koliku je bol morao osjetiti kad svojoj zaručnici nije mogao priskrbiti ništa bolje osim skromne štalice u kojoj će se roditi Isus. Ali, njegova se bol preobrazila u bujicu radosti nakon Isusova rođenja. Josip je učinio prvo klanjanje pred Otkupiteljem svijeta u jaslicama. Nije još zamijetio pri­jeteći oblak što se počeo nadvijati nad Dijete. Doživio je poklon Mudraca, ali je morao i bježati u tuđu zemlju kako bi spasio Dijete. U snu mu se javio anđeo koji reče: „Ustani, uzmi dijete i majku njegovu pa bježi u Egipat i budi ondje do nove objave" (Mt 2,13). Boravio je u tuđini zbog Herodova bijesa, ali se ipak vraća u svoju zemlju na vijest kako su „umrli oni koji su htjeli ubiti dijete" (Mt 2,20).

Kad je Isusu bilo dvanaest godina, po židovskom običaju, otišao je u Jeruzalem s roditeljima. Tu se od njih odvojio i, nakon tri dana tra­ženja, pronađen je u hramu gdje razgovara s naučiteljima. Njegova Majka je veselo uskliknula: „Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili" (Lk 2,48). Potom Isus siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan (Lk 2,51).

Josip je radom svojih ruku uzdržavao Nazaretsku Obitelj. On je živi primjer „strogog ali otkupiteljskoga zakona ljudskog rada" (Pavao VI). Za života je bio jednostavni zanatlija, a kasnije je pribrojen crkvenim učiteljima i patrijarsima. Vjerojatno nije doživio Isusovo javno djelovanje. Evanđelisti o tome šute. Možemo reći kako je sveti Josip bio živa sjena nebeskog Oca.

Ikonografija prikazuje svetog Josipa s djetetom Isusom u rukama, sa štapom koji je čudesno procvjetao, s drvodjelskim alatom ili putničkim štapom. Pogrešno ga je predstavljati kao starca. Zaštitnik je Crkve, obitelji i umirućih, 9. i 10. lipnja 1687. godine Hrvatski je Sabor izabrao svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. U Protokolu Hrvatskog Sabora od 9. i 10. VI. 1687. godine nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst: "Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.”

Kardinal Franjo Kuharić 19. ožujka 1987. godine proglasio je godinu svetog Josipa. U Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu 19. ožujka 1988. tom prigodom sastavio je i molio MOLITVU SVETOM JOSIPU ZA DOMOVINU. Na nama je danas, da ovaj čin našega Sabora provedemo u djelo na najveću vlastitu korist i korist čitave naše domovine. Opravdano bi se moglo očekivati, da će svaki svjesni vjernik naše domovine, svake godine barem jedanput izvršiti jednu TRODNEVNICU u čast svetom Josipu za Domovinu i tako pružiti svoj doprinos obveze za opću dobrobit hrvatskog naroda. Prikladni dani za ovu trodnevnicu jesu 8.-10. lipnja jer je tih dana Sabor donio spomenutu odluku, ili 16.-18. ožujka, dakle prije svetkovine sv. Josipa ili prije blagdana sv. Josipa Radnika, 28.-30. travnja.

Na XXXVII. plenarnom zasjedanju Hrvatske Biskupske Konferencije održanom u Biskupskom ordinarijatu u Šibeniku od 5. do 7. studenoga 2008. godine Sveti Josip proglašen je glavnim zaštitnikom Hrvatske

Tim naslovima Crkva je nagradila požrtvovnost i nesebičnost ovoga skromnog muža. On je nadasve svetac običnoga svakodnevnog života.

Sveti Kvint, Kvintila, Kvartila, Marko i devetorica prijatelja. Martirologiji ih na­vode kao mučenike iz Sorrenta. Povjesničari sumnjaju u tu  tvrdnju. Dalhave misli kako bi neimenovana skupina mučenika mogla biti iz Korinta, a četvorica navedenih po imenu iz nekoga drugoga nepoznatog nam mjesta.

Sveti Pankarije, nikomedijski  mučenik. Porijeklom je  iz  Huzlstana. Prema   pre­daji, bio je dostojanstvenik na dvoru cara Dioklecijana. Kako bi mogao napredovati u častima, odrekao se vjere. Na opomenu majke i sestre obratio se i priznao kršća­ninom. Pozvan je pred cara neka se opravda. Kad se nije htio odreći kršćanstva car ga je poslao arhontu u Nikomediji neka mu on presudi, kako sam ne bi morao gledati izvršenje kazne nad nekadašnjim  prijateljem.  Mučen je 19. ožujka. Životopis mu pripisuju ogromne sličnosti sa životopisom Jakova Osakaćenog, iz V. stoljeća.

Sveti Apolonije i Leoncije, biskupi, mučenici. Prema Bolandistima   Apolonije bi  bio jedan od  učenika svetog Valentina (Zdravka), biskupa iz Terni u Italiji.

Sveti Landoald, svećenik i Amancije, đakon. Landoald je bio rimski svećenik, porijeklom  Langobard. Papa Martin I. poslao ga  je sa svetim Amandom neka naviješta Evanđelje u belgijskoj Galiji. Amancije ga je pratio na  putovanju. Bili su neumorni u propovijedanju i pastoralnom radu. Landoald je umro 668., a Amancije 670. godine.