Blaženi Jakov Salès i Vilim Saultemouche, redovnik; Melhior Grodecz i Stjepan Pongracz, prezbiteri; Ignacije de Azevedo, prezbiter, i prijatelji; Jakov Bonnaud, prezbiter i ostali prijatelji, mučenici, DI.

U dosadašnjoj povijesti od četiri stoljeća i pol, Družba Isusova broji 171 sveca i blaženika (37 + 134). Toliki broj, razumije se, u duhu reformira­noga kalendara slavi se ne pojedinačno nego u skupinama, npr. pučki misionari, misionairi po nekršćanskim zemljama, mučenici itd. Većinu isusovačkih svetaca i blaženika čine mučenici, ima ih 153, a to znači 89,47%, ili jednostavnije rečeno: na deset svetaca iz DI dolazi 9 mučenika. Tako se po obnovljenom kalendaru ona stopedesetitrojica slave samo u 8 dana kroz godinu prema slijedećim skupinama: I. mučenici za vjeru, misionari kod nekršćana, i to u ovim zemljama: 1. Japan, 2. Kanada i SAD, 3. Južna Amenika, 4. Indija, Kina, Madagaskar; II. Mučenici za katoličku vjerenost, ubijeni od kršćana-nekatolika, odnosno papi neposlušnih katolika u Francuskoj revoluciji: 5. Francuska, Ugarska (danas Slovačka), Atlantik između Portugala i Brazila, 6. Engleska i Wales, 7. Škotska i 8. Poljska.

Na današnji datum slave se mučenica iz 5. skupine. Slijedimo kronološki red: To su najprije četrdesetorica Portugalaca, većinom novaci i mladi redovnici pod vodstvom o. Ignacija de Azevedo. Oni su 1570. godine plovili u brazilske misije, ali ih na putu zarobiše nizozemski gusari, pa kako se nesu­đeni misionairi ne htjedoše odreći svoje katoličke vjere, sve ih umoriše.

Zatim dolaze dva Francuza: o. Jakov (Jacques) Salès i br. Vilim (Guillaume) Saultemouche, koji 1593. godine položiše svoje živote za katoličku vjeru, osobito u Euharistijsku nazočnost Isusa Krista.

Slijede košički mučenici iz 1619. godine, subraća i prijatelji Marka Križevčanina: Melhior Grodecz i Stjepan Pongrácz.

U toj istoj skupini slave se i 23 isusovca koji za vjernost i poslušnost papi zaglaviše za „rujanskih krvoprolića" 1792. godine. Odbili su prisegnuti na vjernost „Građanskom ustavu klera", jer je to Pio VI. zabranio.

Kod odgovora na pitanje o poruci ove šezdesetsedmorice današnjim vjer­nicima maramo voditi računa o ekumenskim i dijaloškim zahtjevima II. vatikanskog sabora. Slaviti danas takve mučenike, ne znači otvarati stare i sasvim nezarasle) rane? Prigovor bi bio na mjestu, kad bi takvi liturgijski spomeni bili uistinu neka optužba, koja bi, kako se kaže, „stvarala zlu krv". Ali ovi liturgijski spomendani to nipošto nisu: ljudskih je slabosti i pogrešaka uvijek bilo i kod katolika i kod nekatolika. Mi se samo divimo ljubavti i vjernosti svoje braće koja su, Božjom pomoću, za vjeru i odanost Crkvi velikodušno dala svoje, pa i potpuno mlade, živote.

Sveti Mario i njegova žena Marta, njihova dva sina: Audifaks i Abakum, mučenici u Rimu. U Rim su došli iz Perzije kao hodočasnici i tu podnijeli mučeništvo za vrijeme predsjednika Klaudja (268.-270).

Sveti Kanut, danski kralj od 1080. do 1086.), mučenik, prvi danski svetac.   Njegovim nastojanjem u Danskoj se obratilo i krstilo nekoliko pokrajina. Kanut je htio, prema ondašnjem obučaju, uvesti davanje desetine crkvi. Velikaši zbog toga pobuniše narod i ubiše kralja 1086. godine.

Sveti Germanik, mučenik u Smirni za vrijeme Marka Antonina i Lucija Aurelija.

Sveti Pavao, Geroncije, Januarije, Saturnin, Sukces, Julije, Kat, Pija i Germana, mučenci u Africi (5. stoljeće).

Sveti Poncijan, mučenik kod Spoleta za vrijeme cara Antonina.

Sveti Basijan, biskup u Lodi-u, suvremenik svetoga Ambrozija.