Ljubiti i neprijatelje?

(Lev 19,1-2.17-18; 1 Kor 3,16-23; Mt 6,24-34)

Isus je pred svoje slušatelje izašao s novim i revolucionarnim zahtjevima: „Ne opirite se Zlomu!. Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onome tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju". Vrhunac njegova naučavanja bio je zahtjev: „Ljubite svoje neprijatelje!" Nitko prije Isusa nije zamišljao ljubav prema bližnjima tako intenzivno, široko i univerzalno. Ljudska se priroda tomu spontano opire u onima koji, uza svu dobru volju, odgovaraju da oprostiti još nekako mogu, ali da sa svojim protivnikom ne žele više ništa imati ili da su oprostili, ali da ne mogu zaboraviti. Starozavjetno načelo: oko za oko, zub za zub unaprjeđenje je još okrutnijeg načela u instinktu naše prirode kojega jedino milost Božja može ukloniti, ako ljudi budu željeli s njom surađivati. Isus, milosni čovjek, grabi te urođene gene ih nosi prema Kalvariji gdje će sve krivice i dugove ponijeti na križ da bi ljudi, njegovom žrtvom nadahnuti, mogli praštati i kidati lance nasilja kojima su okovani. Ta Isusova kalvarijska mjera praštanja i ljubavi na mjestu sirovog nasilja premostila je grešnu prirodu novom dionicom milosti. U Isusu je Bog ljudima postavio izvornu mjeru ljubavi i praštanja. Oni, naime, kojima on bude Bog bit će sveti, jer su na njegovu sliku stvoreni, njegovu su ljubav upoznali i svakodnevno je žive. Isus  je utjelovljena ljubav svoga Oca i spasitelj svijeta po svojoj žrtvi na križu. U njoj je pozvao učenike da mu se pridruže: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!" Kao što Bog savršeno ljubi ljude kao svoju djecu dajući da njegovo sunce grije dobre i zle, da kiša pada pravednicima i nepravednicima, tako Isus poslušan Očevoj ljubavi, umire za grešnike i ostvaruje njihovo univerzalno spasenje. Kršćani bi, po toj zamisli, trebali biti nastavak Božje ljubavi, a Isus im je zadao mjeru besplatne, čiste i sveobuhvatne ljubavi, koju trebaju dosegnuti ljubeći kao što je on ljubio, što opet znači ne tražeći ništa za sebe, već čineći dobro onima koje ljube, pa i onda kad se od njih traže najveće žrtve. Kršćanska vizija ljubavi bila bi, dakle, nemoguća bez Boga, a to znači da kršćani moraju prije vjerovati, biti jedno s Bogom po Kristu i u Kristu, da bi iz vjere crpili snagu, živjeli Kristovu zapovijed ljubavi i prekoračili starozavjetnu granicu oko za oko. Kako to izgleda u praksi? Grozno - gledano očima svijeta i veličanstveno - gledano Kristovim očima. O nekom svećeniku, koji se brinuo za siromahe svoga grada, priča se da je u gostionici skupljao novce za nevoljnike. Neki bezbožni cinik sasuo je na njega silu pogrda vrijeđajući Crkvu, Boga i njegove svetinje, a na karaju mu je pljunuo u lice. Svećenik je izvadio rupčić, obrisao se i rekao: „To je bilo za mene, a sada bih molio nešto za moje siromahe". Priča se da je, mnogo godina kasnije, njegova gesta poniznosti i ljubavi urodila plodom psovačeva obraćenja. Rimski je vojnik, primjerice, imao pravo bilo kojega slučajnog prolaznika prisilit da mu jednu milju (ne više!) nosi teret ratne prtljage. Isus kaže da bi je trebao dragovoljno ponijeti još jednu milju i da bi svoga neprijatelja pretvorio u prijatelja. Logika svijeta u to apriori sumnja, ali kršćani ne bi smjeli sumnjati. Trebali bi u vjeri naći snage da u vraški skovanu logiku svijeta ubace Isusovu logiku i počnu kidati lance neprijateljstava među ljudima, te preobražavati pojedince i društvo. „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladaj zlo! Prvi su kršćani tako činili. Svijet ih je držao ludima, kako se tužio i sv. Pavao: „Proklinjani blagoslivljamo, proganjani ustrajavamo, pogrđivani tješimo. Kao smeće svijeta postadosmo, svačiji izmet sve do sada". Kasnije su se, mnogi, nažalost, suobličili svijetu; jedni druge osuđivali kao najveće heretike, nisu znali praštati, mrzili su, bili agresivni, izopćavali se, prolijevali krv u ime istoga Krista koji je zapovjedio ljubav. Hvala Bogu da su ta vremena iza nas. Danas nema heretika, postoje odvojena braća, nema neprijatelja, postoje ideološki, politički pa i vjerski protivnici s kojima se sjeda za stol i raspravlja o svemu po pravilima uljudbe i međusobnog uvažavanja da se dijalogom ovladavaju instinktivni ispadi prirode iz koje dolaze diktati osvete i nasilja.. Vrijeme je da kršćani zasvjedoče evanđeoske vrijednosti slijedeći Isusov: A ja vam kažem…