Nalazite se u >
Liturgija dana
20. listopada 2019. - 29. nedjelja kroz godinu - c
Udovici je molba bila uslišana
(Izl 17, 8-13; 2 Tim 3,14-4,2; Lk 18, 1-8)
Luka je evanđelje napisao potaknut iskustvom vjernika u prvoj Crkvi: bili su proganjani i neprestano u nevoljama, pa su molili, a kako nisu bili uslišani, pitali su se: Zašto? Ako molitva ne pomaže, ako je beskorisna, onda nema smisla moliti. Tu nevolju vjernika Luka oslikava u bespomoćnoj udovici koja nema ni novaca da plati suca ni veza da se izbori za svoje pravo i zato uporno moli, a sudac kao da se s njom poigrava, odgađa obranu. Isus tada nastupa da protumači što znači moliti i kakva treba biti kršćaninova molitva. Iznosi dva poučna detalja kojima se možemo i mi okoristiti. Jedan se odnosi na Boga, a drugi na molitelja (udovicu). Beskrupulozni sudac je tu samo da pobliže označi kontraste. Ponajprije hoće reći da Bog nije automat koji reagira na ubačenu kovanicu. Čovjekova molitva ne može Boga uvjetovati, još manje ucjenjivati ili prisiljavati. Molim, dakle Bog mora dati što sam molio, jer, eto molitva nužno treba ispuniti moliteljevu želju. To bi bila karikatura Boga, molitve i molitelja. Pa ipak, Isus uporno uvjerava da Bog s ljubavlju prima molitve svojih vjernika. „Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane, koji dan i noć vape k njemu, sve ako i odgađa stvar njihovu. Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu." U tim je riječima srce i smisao prispodobe. Isus baca svjetlo na Boga, puna očinske ljubavi da bi se vidjelo kako je čovjekoljubiv, pozoran i kako pouzdano uslišava. Kad se svjetlom obasja lik udovice, uporne moliteljice, vide se jasno pojedinosti: udovica moli jer je u potrebi, molitva je ustrajna, puna pouzdanja. Takva molitva „prodire kroz oblake i nema mira dok ne dođe do Boga". Svjedoči da molitva mora biti uporna, a kad dolazi iz povjerenja i ljubavi molitelja, nikada ne odlazi u prazno, ona je kao zrno posijano u dobru zemlju, zasigurno donosi plod, strpljivom molitelju. Molitelj, doduše, može ne biti uslišan kako je molio, ali će dobiti mnogo više nego je molio, premda on toga časa to ne zna. Pravi molitelji, naime, imaju iskustvo preobrazbe od svoje želje s kojom započnu moliti do spoznaje da treba i da je bolje vršiti volju Božju. Na izvan je možda bolnije, ali je iznutra mnoge veće od njihove prvotne želje. Molitelj postaje sve manje prosjak, a sve više vjernik zato što između vjere i molitve postoji tijesna veza. Vjernikova molitva je ustrajna, uspješna i hrani vjeru u Boga. Vjera pak prosvjetljuje i preobražava molitelja. Riječi su u molitvi potrebne da izraze prošnju ili zahvalu, ali u svakom drugom slučaju, više smetaju nego koriste. Molitva slušanja ili kontemplacija ima prednost pred molitvom od mnoštva riječi; u njoj motrimo, odnosno iskazujemo svoje divljenje Bogu. Naravno, ne treba podcjenjivati prosnu molitvu, ali je potrebno izbjegavati one molitve koje traže da Bog nešto učini umjesto nas. Opravdano je moliti za pomoć kad se nađemo na granici svojih mogućnosti, kad spasenje ne možemo ostvariti sami. No i tada su vrjednije molitve iz pouzdanja, povjerenja i ljubavi molitelja. Isus predlaže da molimo dar Duha Svetoga kako bismo shvatili što nam se zapravo događa, da možemo svjedočiti istinu pred svijetom i onda kada to traži velike žrtve. Uzor takve molitve je Isusova getsemanska prošnja da ga mimoiđe kalež koja završava prihvaćanjem volje Božje. Pravi molitelj vlastitu volju prilagođuje volji Božjoj. Suvremeni čovjek sa svojim poslovnim, obiteljskim i brojnim drugim obavezama i potrebama, ne može moliti „bez prestanka". Možda Isus hoće reći da treba živjeti u Božjoj prisutnosti, a to je više nego kad molim večernju, jutarnju, prije i poslije jela. Molitva je unutarnje čovjekovo raspoloženje koje valja čuvati dok čekam bus, vježbam, idem na posao, promatram zalazak sunca ili dok se borim za društvenu pravednost i bolje sutra. Uviđam, nadalje, da su u evanđelju tri međusobno tijesno povezane teme: vjera molitva i Bog. Nema prave vjere u Boga bez molitve, pravi vjernik rado moli. Moliti znači razgovarati s Bogom, a to vjeru čini živom, plodnom i daje nadu da će molitve biti uslišane, pa i to da je moguće mijenjati svijet. Isus je mislio da čovjek treba svakidašnjicu, sa svim njezinim konkretnim stvarnostima, povezivati s Bogom: lijepe i zabrinjavajuće trenutke, radosti i nevolje, uspjehe i razočaranja, život i smrt s djetinjim pouzdanjem u Boga.
