Izvanredni učitelj bogoslovlja i kanonskog prava rođen je 1380. u mjestu Massa Marittima u blizini Siene. Kad je kao dvadeset dvogodišnji mladić obukao franjevački habit, već je posjedovao izvrsnu naobrazbu klasične književnosti, filozofije, crkvenog prava i teologije. Na ozbiljniji studij Svetog pisma i teologije potakla ga je jedna izreka svetog Jeronima. Za svećenika je zaređen 1404. godine. U prvim go­dinama svećeničke službe posvećuje se proučavanju teoloških i asketsko-mističnih spisa velikih kršćanskih naučitelja, posebno franjevaca.

Glas o njemu počeo se širiti poslije 1417. godine kad je kao apostolski propovjednik po srednjoj i sjevernoj Italiji svojim jednostavnim, ali zanosnim, govorima poticao na pobožnost svoje suvremenike. Omiljena tema njegovih propovijedi bilo je Ime Isusovo koje je u skraćenom obliku (IHS) pisao na komadićima platna kako bi vjernike i nakon pro­povijedi podsjećalo na to Ime kojemu se trebaju „pokloniti svi na nebesima, na zemlji i pod zemljom" (Fil 2,10). Bernardin je vješto primjenjivao na konkretne prilike svoga vremena izvorni nauk Svetog pisma, Otaca i crkvenih naučitelja. U propovijedanju je imao neočeki­vani uspjeha. Kao što se to obično događa, veliki uspjeh izazvao je zavist kod klera. Tri puta je protiv njega pokrenut crkveni proces na temelju optužaba kako naučava praznovjerje: 1426. godine za pape Martina V.; 1431. godine, za Eugena IV. i 1438. godine na saboru u Bazelu. Svaki put je do­kazana ispravnost njegova naučavanja, dobra nakana i svetost njegova osobnog života. Za neugodnosti zbog tih procesa nuđena mu je tri puta biskupska služba, ali je on svaki put u poniznosti to odbio.

Bernardin je odigrao važnu ulogu u svome Redu kod obnove „opservantske" struje. Bio je i generalni vikar od 1438. do 1442. godine. Njegova je zasluga što se tijekom toga vrijeme broj reformiranih samostana popeo od dvadeset na dvijestodtine, najviše zbog toga što je on promicao ozbiljni teološki studij i razbijao mentalitet „pobožne rustičnosti" što se bio uvriježio u Redu. I sam je predavao teologiju i crkveno pravo na učilištu u Sieni. Nedostatno poučenim svećenicima zabranjivao je ispovijedanje.

Umro je 20. svibnja 1444. u Akvili gdje mu se i danas čuvaju po­smrtni ostaci. Svecem ga je proglasio papa Nikola V. 1450. godine. Nakon smrti ostala su brojna pisanih djela od kojih su neka zabilježena po sjećanju slušatelja. Zaštitnik je talijanskih novinara.

Sveta Plautila, Rimljanka, majka svete Flavije Domitile, djevice, čiji je spomendan 12. o. mj.

Sveta Vasila, djevica i mučenica u Rimu za vrijeme Galijenova progonstva.

Sveti Baudelije, mučenik u Nimes-u (Francuska).

Sveti Talelej, Asterije (Zvjezdan), Aleksandar i prijatelji, mučenici u Edesi za vrijeme cara Numerijana.

Sveti Akvila, mučenik u Tebaidi.

Sveti Austregizil, biskup u Bourges-u (Francuska).

Sveti Anastazije, biskup u Brešiji.