Uska vrta i široki put

(Iz 66,18-21; Heb 12, 5-.11-13; Lk 13,22-30)

Kako zapravo stojimo sa spasenjem? Spašavaju li se svi ili samo neki, rijetki? Ako Bog spašava poštene i nepoštene, pravedne i grešne, čemu se truditi oko poštenja? Zašto misionarimo? Zašto se zalažemo da umirući prime sakrament pomazanja, ako će ih Gospodin spasiti i bez toga? Granica između dobrih i zlih, onih koji se spašavaju i onih koji propadaju nekad je bila uporno podebljavana. U Isusovo je vrijeme čak prevladavalo mišljenje da su pogani isključeni iz spasenja i da mogu očekivati samo srdžbu Božju. Isus je propovijedao Boga milosrdnog oca, koji želi da se svi ljudi spase. Najavio je čak da će biti iznenađenja na općem sudu kada Židovi vide mnoštvo stranaca s Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga, kako sjedaju za stol Božjega kraljevstva. Možda je upravo to bio povod pitanju: Je li velik broj onih koji se spašavaju? Spasenje je stanje vječnosti zatvoreno u Božji misterij, u Božjim je rukama. Koliki je broj spašenih, stoga, možemo samo nagađati, a upravo to ne treba činiti. Isus je također mislio da nema smisla odgovarati na takva pitanja, beskorisna su. On je njihovo pitanje odjenuo u usporedbu sa svečanom dvoranom u kojoj spašeni slave uspostavu Božjega kraljevstva. Vrata na koja se u dvoranu ulazi uska su. Neki mogu ući, a neki će nažalost, ostati vani. Tu činjenicu Isus koristi i savjetuje slušatelje da se trude oko poštenja i da žive tako da mognu ući na uska vrata i dok su otvorena, jer kad se zatvore neće se moći ući ni uz velike molbe. Neugodna je to slika Boga koji čovjeku ukida i posljednju priliku za spasenje. Zar je to onaj milosrdni Otac koji svakodnevno pogleda izgubljenoga sina, a za njegov povratak priređuje slavlje? Ne brani Bog ulazak u spasenje, nego su ljudi koji ne mogu ući. Zašto? Ne dopušta im njihov način života kojim su živjeli na zemlji. Ovdje nije pitanje kakav je Bog, nego kakav je čovjek i kakva su njegova djela. Stoga kršćanin živi u nadi da se svi ljudi spašavaju, uči razlikovati dobro i zlo, zauzima ispravne životne stavove, ravna se po ljubavi, čini dobro, a konačnu odluku pripušta Bogu. Umjesto da se boji za svoje spasenje, on s ljubavlju iščekuju susret s Bogom koji ga voli i koga on voli. Mora se i on čuvati prevelike sigurnosti u vlastito spasenje, mora bdjeti i biti pošten. Ne smije nikoga isključivati iz svoga zajedništva niti progoniti zato što drukčije misli ili drukčije vjeruje. Kršćani mogu vjerovati da im je darovana istina spasenja i da su kao zajednica-Crkva sredstvo spasenja za druge. Nije na odmet zapitati se: koliko su kršćani svjesni uzvišenosti svoga poziva i zadaće koju imaju u svijetu? Nije li u svijetu, koji formalno ne pripada kršćanima, više pravednosti, radosti, poštivanja života istinskog traganja za Bogom i bratske ljubavi, nego u njima koji pripadaju Kristu i koji jako dobro znaju ono što drugi tek naslućuju. Moraju paziti da ih kao povijesne baštinike Kristove Radosne vijesti ne bi iznenadilo Isusovo proroštvo o strancima koji dolaze sa svih strana svijeta i sjedaju za stol u Božjem kraljevstvu, dok se domaći u čudu guraju ispred vrata; oni koji su Krista dobro poznavali izvana, u obredima, ali živjeli su sasvim drukčije od onoga što je Krist učio. Njima će navodno Gospodar vječnosti doviknuti: „Ne poznajem vas!". Uvjeravanja da su pripadnici izabranog naroda, da su kršteni i da su sve sakramente uredno primali, da su s njim "jeli i pili" (išli na pričest!), neće im nažalost ništa koristiti. Prigovarat će zašto Bog strance pušta na svečanost? Kako oni mogu ući? Tada će shvatiti da je bitno ono iznutra, a ne ono izvana. Svi oni formalno i na izvan nisu bili vjernici, ali su se trudili i pošteno živjeli. Tražili su istinu, borili se za pravedniji svijet, živjeli po ljubavi, bili su solidarni sa siromasima, Boga su iznenadili svoji poštenjem. To je nekako kao rimski satnik koji je iako poganin, s puno vjere molio Isusa da mu ozdravi slugu i o kojemu je Isus rekao: „Zaista, kažem vam u cijelom Izraelu ne nađoh tolike vjere". Pravi problem suvremenog pastorala ne mora biti pitanje kako što prije i što više obratiti nevjernika, nego kako dosljednije i autentičnije živjeti ono što vjerujemo Trudimo li se da u duši budemo radije na zadnjem mjestu, čuvajući se oholosti i napasti gospodovanja ili, ne daj Bože, zlostavljanja drugih, jer eto doći će vrijeme kad će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.