Papa Franjo je u petak 21. lipnja iz Napulja uputio snažan apel za teologiju prihvata, utemeljenu na dijalogu i navještaju, i koja pridonosi izgradnji bratskoga društva među narodima na Mediteranu. Njegovim je izlaganjem završio skup održan na Papinskom teološkom fakultetu Južne Italije, o temi „Teologija nakon ''Veritatis gaudium'' u kontekstu Mediterana".

Navještaj, dijalog, razlučivanje, milosrđe, uspostavljanje „mreže" među ustanovama, sveučilištima, religijama – kriteriji su koji trebaju nadahnjivati teologiju prihvata, obnovljenu teologiju u smislu misionarske Crkve kako bi ljudi mogli „na vlastitom jeziku" čuti odgovor u traženju punoga života. Ocrtavajući taj put Papa gleda ponajviše na Mediteran, koji je oduvijek mjesto razmjenā, a katkada i sukobā, i koji postavlja niz, često dramatičnih, pitanja. Za suočavanje s njima potreban je, prema Papinim riječima, vjerodostojan i iskren dijalog u vidu izgradnje mirnoga suživota među osobama različitih religijā i kulturā.

Papa je u svojem govoru na neki način dao odgovor na pitanje koje je bilo u središtu razgovorā na skupu, odnosno kako se teologija danas može obnoviti. Jasna je važnost apostolske konstitucije iz 2017. godine, ‘Veritatis gaudium’, koja je u teološke i crkvene studije željela utisnuti obnovu u smislu Crkve koja izlazi. Bitno je, podsjetio je Papa, da teolozi budu muškarci i žene samilosti, dirnuti trpljenjem brojnih siromašnih zbog ratova i nasilja. Riječ je, dakle, o tomu da se put nastavi u društvu brojnih osoba koje su preživjele brodolom, ohrabrujući stanovništvo Mediterana da odbije svaku napast osvajanja i identitetske zatvorenosti, istaknuo je Papa, pojašnjavajući da valja pokrenuti postupke, a ne zauzimati prostore.

Teologija – izraz Crkve kao poljske bolnice

Papa Franjo je na početku govora uputio snažan poziv svima da krenu od Evanđelja milosrđa, jer, kako je rekao, teologija se rađa usred konkretnih ljudi koje Bog traži s ljubavlju. Potom je, spominjući se vlastitih riječi koje je jednom uputio Teološkom fakultetu u Argentini, kazao da i dobri teolozi, kao i dobri pastiri, odišu po narodu i ulici, svojim razmišljanjem stavljaju ulje i vino na rane ljudi. Neka teologija bude izraz Crkve koja je „poljska bolnica", koja živi svoje poslanje spasenja i ozdravljenja svijeta, istaknuo je Papa.

Dijalog i kerigma

Kako bi se studij obnovio u smjeru teologije prihvata, stožeri su kerigma, odnosno navještaj umrloga i uskrsnuloga Krista, i vjerodostojan dijalog, u službi Crkve koja ne treba staviti u središte apologetiku ili priručnike, nego evangelizaciju koja pak, istaknuo je papa Franjo, ne znači prozelitizam. Dijalog, također kao metoda razlučivanja i navještaja, dodao je, potičući nazočne da ga rabe i u postavljanju problema, i u traženju rješenja, kako bi naviještanjem evanđelja pridonosili razvoju narodā.

Dijalog sa židovstvom i islamom

Taj se dijalog uspostavlja potičući na teološkim fakultetima i crkvenim sveučilištima studije drugih jezikā i kulturā, posebno kako bi se poduprlo poznavanje i dijalog sa židovstvom i islamom, shvaćajući zajedničke korijene i razlike, te tako pridonijelo izgradnji društva koje cijeni različitosti i podupire poštovanje, bratstvo i miran suživot, napomenuo je Papa.

Teolozi samilosti

Za teologiju prihvata potrebni su teolozi koji znaju raditi zajedno, u interdisciplinarnom obliku, duboko crkveno ukorijenjeni, ali istodobno otvoreni neiscrpnim novostima Duha; teolozi koji izbjegavaju natjecateljske i zasljepljujuće logike koje često postoje i u našim ustanovama, primijetio je papa Franjo.

Važno je da teolozi budu muškarci i žene samilosti, dirnuti potlačenim životom mnogih, dirnuti suvremenim ropstvima, društvenim problemima, nasiljem, ratovima i golemim nepravdama kojima su podvrgnuti brojni siromasi koji žive na obalama ovoga našeg „zajedničkog mora". Bez zajedništva i samilosti, stalno poduprtih molitvom, (…) osim duše, teologija gubi inteligenciju i sposobnost za kršćansko tumačenje stvarnosti.

Metoda milosrđa

Osvrnuvši se i na agresivna i ratoborna ponašanja, na kolonijalne prakse, opravdavanja ratova i progone provođene u ime neke religije ili u želji za rasnom ili doktrinarnom čistoćom, papa Franjo je kazao da metoda dijaloga, koji vodi milosrđe, može obogatiti interdisciplinarno tumačenje te žalosne povijesti.

Papa je podsjetio i na važnost ponovnoga razmatranja tradicije, kazao je da je korijen taj koji daje život, a ne neki muzej. Tradicija je za razvoj ono što je korijen za stablo. Osim toga, potrebna je i teološka sloboda, jer bez mogućnosti za ispitivanjem novih putova, ne ostavlja se prostor za novost Duha Uskrsloga, rekao je Papa

Patrijarh Bartolomej I.: Prihvat mora postati integracija, ali nikada sinkretizam

Iznenađenje za sve nazočne na susretu s papom Franjom na Papinskome teološkom fakultetu Posillipo u Napulju u petak 21. lipnja bila je vijest koju je dekan fakulteta otac Di Luccio istaknuo u pozdravnom govoru, o pismu koje je 16. lipnja primio od ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja I., koji se na taj način idealno sjedinio s Papom koji mu je pak zahvalio, odajući mu veliko priznanje na ovaj dan posvećen temama mira, bratstva, prihvata i dijaloga u brizi za zajednički dom.

Patrijarh Bartolomej je u pismu pozdravio Papu s kojim ga povezuju te teme i osvrnuo se na Mediteran koji je kolijevka civilizacije, jezika, kultura i vjera koje su sposobne za razmjenu i međusobnu povezanost, a temeljne su za rast naroda. Mediteran je doživio doprinos kršćanstva, židovstva i islama kako bi pronašao načine zajedništva i suživota, no čini se da je danas drugačije, napisao je patrijarh Bartolomej.

Danas, u raznim dijelovima svijeta, ‘Mare nostrum’ postalo je granica koja se ne smije prelaziti; međutim, kršćanstvo je najveći izraz dobrodošlice, napisao je patrijarh i napomenuo: Napetosti koje su nastale u previše zemalja upravo zbog prihvaćanja najslabijih postavljaju Crkvama nova pitanja. Prihvat ne može biti samo pomoć, mora uzeti u obzir istinu i pravdu kako bismo razumjeli uzroke, liječili učinke i svjedočili o opasnosti od starih i novih robovanja ljudi koja se skrivaju pod pojmovima dobrote i neograničene slobode, čije posljedice pogađaju i kršćane.

Migracije stvaraju siromaštvo i netrpeljivost, napisao je patrijarh Bartolomej i istaknuo: Potrebna je temeljna zauzetost Crkvi kroz njihove sveučilišne ustanove kako bi se stvorila nova svijest u svjetskim ustanovama u kojoj bi kriterij profita prepustio mjesto održivom gospodarstvu koje poštuje okoliš koji trebamo ostaviti budućim generacijama. Treba nam gospodarstvo koje čovjeku daje dostojanstvo, oslobađa sukoba, poštuje posebnosti naroda i poboljšava njihove uvjete.

Naprotiv, pojam prihvata predstavlja veliku opasnost, jer više nije shvaćen kao evanđeoska zapovijed, nego kao navala naroda na druge narode. Navala je negativan pojam koji ne nestaje iz zajedničkog osjećaja, a taj se osjećaj mora izbjegavati i u našim Crkvama. Dakle, potrebno je brižno preispitati način prihvata, jer važno je prihvaćanje, a osobito kako prihvaćati poštujući mjesno stanovništvo. Prihvat mora postati integracija, ali nikada sinkretizam, zaključio je ekumenski patrijarh Bartolomej I.

Papa na konferenciji na Papinskom teološkom fakultetu Posillipo u Napulju

Na Papinskom teološkom fakultetu Posillipo u Napulju 20. i 21. lipnja održava se konferencija pod naslovom „Teologija nakon ''Veritatis gaudium'' u kontekstu Mediterana", na kojoj će sudjelovati i papa Franjo koji će na kraju konferencije, 21. lipnja, održati predavanje.

Na konferenciji će najprije biti opisani izazovi koji karakteriziraju novu granicu na Sredozemlju: migracije, interkulturalnost i dijalog, kako bi potom predložila moguća rješenja na području umjetnosti kao mjestu susreta, međureligijskoga dijaloga i razlučivanja kao metode za rješenje napetosti.

Teologija koja se, polazeći od dubine kršćanske vjere, projicira i usredotočuje na stvarnost koja nas okružuje, cilj je koji nas Papa potiče njegovati i koji predstavlja pravi preokret na teološkom području i općenito u životu Crkve, rekao je Fabrizio Mandreoli, profesor fundamentalne teologije i povijesti teološke misli na Papinskom teološkom fakultetu Posillipo u Napulju, sažimajući u razgovoru za Radio Vatikan ono što on naziva „teološkim prijedlogom pape Franje".

Profesor Mandreoli rekao je kako vjeruje da je veliki prijedlog pape Franje upravo taj da razmišljamo unutar tradicije i unutar života Crkve, no dopuštajući da nas izazovu pitanja koja stvarnost stavlja pred nas.

Teologija za svoju obnovu treba slušanje i pažljivo promatranje svih iskustava kroz koja narod Božji već prolazi i u kojima se odvija sinteza među kulturama ljudi, njihovih raznolikih biografija i navještaja evanđelja, rekao je dr. Mandreoli i istaknuo: Upravo slušanjem tih iskustava u kojima evanđelje zaista dotiče ljudski život, naći ćemo kriterije, mogućnosti i poticaje koji će nam pomoći obnoviti teologiju. Papa kaže da stvarnost dolazi prije ideje, međutim često imamo dojam da ideja potiče sve stvarnosti.

Svidjelo mi se kada je Papa članovima Rimske biskupije rekao da je za nas važno imati duhovnost, crkveni život, te teologiju koja na neustrašiv način može podržati i održati čovjeka u neredu njegova života, rekao je dr. Mandreoli i napomenuo: Čovjek treba imati hrabrosti suočiti se s neredom, jer evanđelje služi upravo tome da uđe u njega. Glavni je izazov ponovno zagospodariti bogatstvima teologije koja je uvijek bila jedinstvena u vjeri, no pluralna u prilikama i osjetljivim pitanjima.

Našim ustanovama trebaju teolozi studenti, profesori i znanstvenici koji će se baviti tim kontekstom. U kontekstu današnjeg Mediterana, unutar te velike pluralnosti potrebna je pluralizacija subjekata koji čine teologiju, odnosno deklerikalizacija teologije. Potreban nam je pristup koji će omogućiti ono što Papa naziva dijalogom na svim područjima. Pažnja prema posljednjima, slušanje onoga što govore, vrlo je važna stvar; i kada je primijenimo na teološki fakultet, to znači: umrežiti se, otvoriti se, potrebna je interdisciplinarnost, transdisciplinarnost, dijalog na svim područjima i osobito valja izići iz samodostatnosti, rekao je na kraju dr. Fabrizio Mandreoli.

Pedesetnica i snaga Duha Svetoga

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 19. lipnja 2019.

Biblijski odlomak: Djela apostolska 2, 3

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Pedeset dana nakon uskrsnuća, u dvorani Posljednje večere koja je već bila postala njihovim domom i gdje je prisutnost Marije, Gospodinove majke, nešto što ih je držalo zajedno, apostoli doživljavaju događaj koji je nadvisio njihova očekivanja. Okupljeni u molitvi – a molitva je „plućno krilo" koje učenicima svih vremena omogućuje disanje; bez molitve se ne može biti Isusovim učenikom; bez molitve ne možemo biti kršćani! To je zrak, to je plućno krilo kršćanskoga života –, bivaju iznenađeni naglim prodorom Boga. Riječ je o prodoru koji ne trpi zatvorenost: širom otvara vrata silnim vjetrom koji podsjeća na ruah, praiskonski dah, i ispunjava obećanje o „snazi" koje je dao Uskrsli prije svoga odlaska (usp. Dj 1, 8). Dolazi iznenada, odozgor „šum s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili" (Dj 2, 2).

Vjetru se zatim pridružuje vatra koja podsjeća na gorući grm na Sinaju i dar deset zapovijedi (usp. Izl 19, 16-19). U biblijskoj predaji vjetar prati Božje očitovanje. U vatri Bog predaje svoju živu snažnu riječ (usp. Heb 4, 12) koja otvara budućnosti; vatra na simboličan način izražava djelovanje koje pruža toplinu, svjetlo i mudrost srcima, u vatri se kuša postojanost i trajnost ljudskih djela, u njima se ona čiste i oživljavaju novim životom. Dok se na Sinaju razliježe Božji glas, u Jeruzalemu, na blagdan Pedesetnice, progovara Petar, stijena na kojoj je Krist odlučio sagraditi svoju Crkvu. Njegova riječ, slaba i kadra čak Gospodina zanijekati, nakon što je kroz nju prošla vatra Duha Svetoga, postaje sposobna probadati srca i pokretati na obraćenje. Bog, naime, izabire ono što je u svijetu slabo da posrami jake (usp. 1 Kor 1, 27).

Crkva se, dakle, rađa iz vatre ljubavi i „izaziva požar" koji se rasplamsao na Pedesetnicu i koji pokazuje snagu Riječi Uskrsloga prožetu Duhom Svetim. Novi i konačni savez više se ne temelji na zakonu napisanom na kamenim pločama, nego na djelovanju Duha Božjega koji sve stvari čini novima i urezuje se u srca od mesa.

Riječ apostolâ biva prožeta Duhom Uskrsloga i postaje nova, različita riječ, koju se, međutim, može razumjeti, jer kao da je izravno istodobno prevedena na mnoge jezike: naime „svatko ih je čuo govoriti svojim jezikom" (Dj 2, 6).

Radi se o jeziku istine i ljubavi koji je univerzalan jezik: i nepismeni ga mogu razumjeti. Jezik istine i ljubavi svi razumiju. Ako ideš s istinom, iskrenošću i ljubavlju svojega srca svi će te razumjeti. Čak i ako ne možeš govoriti, možeš to reći milovanjem, koje je istinsko i puno ljubavi.

Duh Sveti ne očituje se samo kroz simfoniju zvukova u kojoj su ujedinjene i skladno sastavljene različitosti nego se predstavlja kao dirigent koji ravna orkestrom koji izvodi partituru hvale za „velika djela" Božja.

Duh Sveti je tvorac zajedništva, on je umjetnik pomirenja koji zna ukloniti prepreke između Židova i Grka, robova i slobodnjaka, kako bi od njih stvorio jedno tijelo. On izgrađuje zajednicu vjernika usklađujući jedinstvo tijela i mnogolikost udova. Čini da Crkva raste, pomažući joj da nadiđe svoje ljudske granice, grijehe i svaki skandal.

Čuđenje koje je zavladalo bilo je veliko, neki su se pitali jesu li ti ljudi pijani. Tada Petar progovara u ime svih apostola i čita taj događaj u svjetlu teksta iz trećeg poglavlja knjige proroka Joela gdje se naviješta novo izlijevanje Duha Svetoga. Isusovi sljedbenici nisu pijani, nego su doživjeli iskustvo koje je sveti Ambrozije nazvao „trezvenom opijenošću Duhom", koja užiže usred Božjeg naroda proroštvo kroz snove i viđenja.

Taj proročki dar nije pridržan samo nekima, nego svima onima koji zazivaju ime Gospodnje.

Od tada pa nadalje Duh Božji pokreće srca da prihvate spasenje koje je vezano uz jednu Osobu, Isusa Krista, Onoga kojeg su ljudi pribili na drvo križa i kojega je Bog uskrsnuo od mrtvih „oslobodivši ga grozote smrti" (Dj 2, 24). On je onaj koji je izlio onoga Duha koji orkestrira polifonijom hvale i koje svi mogu slušati. Kao što je rekao Benedikt XVI. „Pedesetnica je ovo: Isus, i po njemu sam Bog, dolazi nama i privlači nas u sebe" (Homilija, 3. lipnja 2006.). Duh izvodi to božansko privlačenje:

Bog nas zavodi svojom Ljubavlju i tako nas uključuje kako bi pokrenuo povijest i procese kroz koje pročišćava novi život. Jedino Duh Sveti ima moć unijeti više ljudskosti i bratstva u sve sredine, počevši od onih koji ga prihvaćaju.

Molimo Gospodina da uzmognemo iskusiti novu Pedesetnicu, koja će naša srca učiniti širima i uskladiti naše osjećaje s Kristovim kako bismo bez srama naviještali Njegovu riječ koja preobražava i svjedočili snagu ljubavi koja oživljava sve ono što susreće.

U sklopu pozdrava poljskim vjernicima

Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, koju slavimo sutra, posebna je prilika za oživljavanje naše vjere u stvarnu Gospodinovu prisutnost u euharistiji. Slavlje svete mise, euharistijsko klanjanje i procesije ulicama gradova i krajeva, neka budu svjedočanstvo našeg čašćenja i prianjanja uz Krista koji nam daje svoje Tijelo i Krv kako bi nas hranio svojom ljubavlju i učinio sudionicima svojega života u Očevoj slavi. Neka vas njegov blagoslov uvijek prati.