Prema legendi, rođena je 975. godine kao kćerka bretanskog kralja. Kao djevojka. Bogu posveti svoje djevičanstvo. Sin nekoga poganskog kralja tražio ju je za ženu. Kako ne bi došlo do rata radi odbijanja, po anđelovu savjetu Uršula odgodi vjenčanje za tri godine i natjera mladića neka joj obeća kako će postati kršćanin. Nakon 3 godine Uršula pobjegne morem zajedno sa 11. kolegica. S mora oluja ih natjera rijekom do Kölna. Odatle, ohrabrene anđelovim savjetom, hodočaste u Rim i vrate se u Köln. Köln u međuvremenu bijahu zauzeli Huni, koji pobiše sve djevice. Zahvaljujući toj žrtvi, Köln je oslobođen od Huna koji pobjegoše nakon svoga zlodjela. Stanovnici sakupiše svete ostatke, a na mjestu mučenja Clementius sagradi crkvu u čast svete mučenica.

U toj legendi krije se povijesna jezgra. To potvrđuje i natpis u koru crkve svete Uršule u Kölnu koji govori o Clementiusovoj crkvi na mjestu mučenja. Sporan je datum ploče. Iskapanja su u novije vrijeme potvrdila kako je crkva sagrađena na rimskom groblju, a kosti nađene uz crkvu smatraju se kostima svetih djevica. Mučeništvo je bilo najvjerojatnije u vrijeme Dioklecija­novih progona. Ne zna se točno broj mučenica. U VIII. stoljeću spominje ih se 11. Ni imena se sa sigurnošću ne znaju.

Prvo svjedočanstvo o štovanju svete Uršule potječe iz VIII. stoljeća. Od IX. stoljeća nalazi se u dokumentima, kalendarima, litanijama i misalima. Postala je zaštitnica Kölna, zatim omladine i sveučilišta u Beču, Coimbri i Parizu. Posebno je zazivaju u vrijeme rata.

1535. godine osnovala je Anđela Merici u Bresci u Italiji Udruženje svete Uršule. Prihvaćala je djevojke koje su se stavljale pod zaštitu svete Uršule kako bi živjele u djevičanstvu i pokori, bez nekoga aktivnog apostolata. To su nama svima dobro poznate uršulinke koje se službeno zovu Red sveta Uršule.

Sveti Hilarion, opat. Sveti Jeronim je napisao životopis ovoga sveca dvadesetak godina poslije njegove smrti. Taj životopis je doživio brojne verzije. Nadodavane su razne pojedinosti, čak tolike pa mu je kritika iz prošlog sto­ljeća nijekala bilo koju povijesnu vrijednost.

Jedno je ipak sigurno: Hilarion je jednom živio. Sveti Jeronim navodi kako je živio u blizini Betlehema. Rodio se u Thabati blizu Gaze oko 291. go­dine. Roditelji su mu bili pogani. Poslali su ga u Aleksandriju u Egipat dovršiti studij. Tu je upoznao i prihvatio kršćansku vjeru. Posebno je bio zainteresiran za monaškim načinom života. Želio je posjetiti pustinjake i upoznati njihov život. Tako je dva mjeseca živio sa svetim Antunom Pustinjakom.

Kao petnaestogodišnjak vraća se kući. Roditelji su mu već bili umrli. Odlučio je razdijeliti imanje siromasima i živjeti u samoći posvećen Bogu. U blizini Madume živio je život u teškoj pokori, predan Bogu u nepre­kidnoj molitvi. Oko 329. godine oko njega se okupljaju učenici. Sveti Jeronim tvrdi kako je Hilarion osnovao prvi manastir u Svetoj Zemlji.

Glas se o Hilarionovoj svetosti raširio. Pripisivali su mu i brojna čudesa. Ali, dolazak novih učenika onemogućio mu je življenje u samoći. 360. godine počinje hodočastiti i tako se oslobađa učenika. Išao je u Egipat, Libiju i na Siciliju. Navratio je i na naše strane. Bio je u Cavtatu, a odaitle otišao na Cipar. Na Cipru živi skriven 5 godina i umire u 80-oj godini. Tijelo mu je preneseno u Gazu gdje ga jednako časte kao i na Cipru.

Sveti Asterij, prezbiter i mučenik u Rimu za cara Aleksandra.

Sveti Dazij, Zotik, Kajo i 12 vojnika, mučenici iz Nikomedije.

Sveti Malho, monah u Siriji.

Sveta Ciliflija, majka rimskog biskupa sveta Remigija. Živjela u 5. sto­ljeću.