Veliki učenjak, pisac i teolog, sveti Anzelmo rođen je 1033. godine u Aosti u talijanskoj pokrajini Piemonte, od oca Gandulfa i majke Ermenburge. Kršćanski je naučio živjeti u svojoj obitelji. Već je u ranoj mladosti zaželio postati monah, benediktinac, ali mu se otac usprotivio, jer ga je već odredio za svoga nasljednika. U međuvremenu dao se na stu­dije i molitvu ne odričući se želje, postati monah. Poslije majčine smrti ostavi oca i uputi se u srednju Francusku. Tu se upoznao s učenim opatom Lanfrankom te se pod njegovim vodstvom posveti studiju. U 27. godini života (1060. godine) stupi u samostan u Bec-u. Ubrzo je zaređen za svećenika nastavljajući svoje biblijsko-filozofske studije. Samo Bog po­stade njegova ljubav, njegovo razmišljanje, njegova radost i njegovo zadovoljstvo.

Tri godine nakon ulaska u samostan postade učitelj u samostanskoj školi u Bec-u, a 22. veljače 1079. godine postade i prior samostana. U po­dučavanju je svojom blagošću i inteligentnošću tako djelovao na učenike i subraću pa su ga svi zavoljeli i cijenili. Njegova pedagoška me­toda bila je: dati mladićima što više slobode kako se ne bi previše zatvorili u sebe. Mnogo je radio na reformi redovničkog života jer je smatrao kako će se time uvećati redovnička zvanja. Uz prijatelja Lanfranka bio je jedan od najpoznatijih ljudi svoga vremena.

Dok je bio u posjetu kod prijatelja Lanfranka, nadbiskupa Canterbury-a, mnogi su od monaha i naroda upoznali njegovu učenost i sve­tost. Zbog toga su ga nakon Lanfrankove smrti izabrali za nadbiskupa Canterbury-a. U početku se kralj tome nije protivio iako se miješao u investituru biskupa. Poslije je Anzelmo došao u konflikt s kraljem bra­neći crkvena prava. Kad je kao nadbiskup prvi put došao u Rim, papa mu je dao palij. Zbog borbe s kraljem ponovno je došao u Rim moleći papu neka ga oslobodi nadbiskupske službe, ali papa toga nije prihvatio. U to vrijeme bio je na crkvenom saboru u Bariju, gdje se istakao u trinitarnoj raspravi s Grcima. Kad su mnogi željeli neka papa ekskomu­nicira kralja Vilima II., Anzelmo je bio protiv toga. Vodeću borbu s kraljem za crkvena prava, napisao je brojne teološka, filozofska i mis­tična djela. Cijeli život proveo je u molitvi, pisanju i razmatranju. Taj učenjak, pisac i teolog predao je Bogu svoju dušu 21. travnja 1109. Po­kopan je Canterburyskoj katedrali. Papa Klement XI. proglasio ga je 1720. godine crkvenim inaučiteljem.

Od njegovih djela najvažnija su mu „Monologion" i „Proslogion". U „Monologionu" razmišlja o temeljnim kršćanskim istinama: o Bogu, Troj­stvu, duši, predlažući neka se o tim istinama razmišlja samo u samoći. U „Proslogionu" (Fides quaerens intelleotum) predstavlja direktni razgovor s Bogom: „Bože, pomozi mi radi svoje dobrote"; „Gospodine, pomozi mi"; „Bože, molim te, želim te upoznati, želim te ljubiti kako bi te mogao uživati". To je od najvećih djela kršćanske mistične teologije. U njemu Anzelmo donosi svoj ontološki dokaz o Božjoj opstojnosti. U djelu „O istini" ras­pravlja o logičkoj, moralnoj i ontološkoj istini. Za njega je Bog onto­loška istina koja opstoji sama od sebe, a sve druge ovise o Bogu.

Od ostalih Anzelmovih djela poznate su slijedeća:  „O padu đavla", „O slobodnoj volji", „O utjelovljenju Riječi", „Zašto je Bog postao čovjekom?", „O izlaženju Duha Svetoga", „O slaganju Božjeg sveznanja, preodređenju i milosti sa slobodnom voljom".

Anzelmo je u početku nastojao vjeru protumačiti razumskim raz­lozima, ali je kasnije opazio kako takvo nastojanje ne rađa željenim plo­dom. Taj ugodnik Božji može se smatrati „metafizičarom dogme" i kao takav on je jedan od prvih mislilaca kršćanstva u srednjem vijeku i začetnik visoke skolastike. Zato mu Crkva kliče u dnevnoj molitvi: „Bože,... daj da tvoja vjera potpomogne naš um te srcem osjetimo milinu istine koju nam predlažeš vjerovati."

Sveti Konrad Parcamski, redovnik OPM Cap. Korarad Birndorfer rođen je 22. prosinca 1818. u Parzhamu kod Passau-a i drugi je kanonizirani Nijemac nakon reformacije. Mladost je proveo vršeći obične zemljoradničke po­slove. U 30. godim života ulazi u samostan franjevaca kapucina, a prve re­dovničke zavjete polaže 4. listopada 1852. Nakon toga je 43 godine vršio službu vratara u samostanu u Altöttingu i za to vrijeme gostima i subraći pokazivao je uzvišeni primjer uslužnosti i strpljivosti. Snagu je crpio u mo­litvi i razmatranju Isusove muke. Znao je govoriti: „Križ je moja knjiga. Samo pogledaim na križ i već znam što mi je činiti u svakoj prigodi." U djelo je provodio Isusove riječi koje su donesene u pričesnoj pjesmi na misi njemu u čast: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete pokaj dušama svojim" (Mt 11,29). Kao vratar u samostanu pokazao se neobično strpljiv i darežljiv prema siromasima nastojeći „vremenitim dobrima zadobiti vječni život" (Darovna). Pomagao je brojne pothvate u korist siromaha, poglavito se brinuo za nezbrinutu djecu.

Umro je na današnji dan 1894. godine. Papa Pio XI. proglasio ga je bla­ženim 1930., a svetim već 1934. godine.

Sveti Simeon, biskup Seleucije, i kolege, mučenici u Perziji za vrijeme kralja Sapora II. (4. stoljeće).

Sveti Arator, prezbiter, Fortunat, Feliks, Silvije i Vital, mučenici u Aleksandriji.

Sveti Apolin, Izak i Kodrat, mučenici u Nikomediji za cara Dioklecijana.