Gdje su istinski susreti i prave radosti?

(Mih 5,1-4a; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45)

Svima je znano da su mnoga i različita iskustva ljudi koji su se nastojali približiti Bogu. Jedni su ga doživljavali kao strogog suca kojemu se polaže račun za svako djelo učinjeno za zemaljskog života. Osjećaj vlastite grešnosti budio je u njima strah od neizbježne kazne. Na sreću danas je sve više susreta u kojima se Boga doživljava kao radosno iskustvo dobrote praštanja i spasenja. Evanđelja često govore o takvim susretima, a jedan od njih je svakako Marijin susret s anđelom Gabrijelom te susret Marije i njezine rođakinje Elizabete. Ti su susreti prožeti ljubavlju, iščekivanjem, radošću, vjerom. Obje su žene iznenađene Božjom inicijativom: jedna djevica, druga starica. Obdarene su čudesnim darom života, lijepo i riskantno istovremeno! Prva se uplašila: „Kako će to biti?", zabrinuta je, jer ima osjećaj odgovornosti, a odgovoran čovjek traži jasnoću u tako važnoj stvari. Pomišljala je zacijelo i na probleme s Josipom. Osobna je Marijina vjera bila na velikoj kušnji; uznemirene se duše, vjerujem, tjeskobno razračunavala ili kako Pismo kaže „prebirala je u svom srcu", dok nije Bogu dala konačni pristanak vjere. Pri tom joj je više nego dobro došao od anđela ponuđeni znak Elizabetina materinstva koje je, zbog duboke starosti i neplodnosti, bilo doista nemoguće. Za njezina muža Zahariju to je bio toliki šok da je zanijemio. Marija nije sumnjala, ali se nije ni odrekla Božjega znaka: „A evo tvoje rođakinje Elizabete i ona u svojoj starosti zače". Marija je u Gorje požurila iz osobnog razloga: da svojim očima vidi ponuđeni znak.

Znakovi su obično povezani s vjerom, osobito u Ivanovu evanđelju. Po prvom znaku u Kani, njegovi su učenici povjerovali u njega. U znakovima Bog objavljuje svoju slavu. Čovjek treba pomoć znakova da bi u odgovornosti mogao dati svoj pristanak na ono što Bog traži, da bi mogao lakše povjerovati. Nama je znak Crkva u svojoj svetosti unatoč slabostima, utemeljena na čvrstoj stijeni i rasprostranjena po svim krajevima i narodima svijeta. Nama nije lako čitati znakove, jer je površina zamršena i zamagljena nejasnoćama, ali u dubinama se jasnije vide djela Božje ljubavi kakvom su bile obdarene Marija i Elizabeta. Čudo Božje ljubavi učinilo je majkama djevicu i staricu, i još ih više povezalo. Nisu razumjele Božju tajnu novih života, no njihova se duboka vjera pred tom tajnom istinski radovala, bile su pune divljenja i zahvaljivanja. Osobito je zanimljiva Elizabetina pohvala Marijinoj vjeri: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina."

Iz Marijina susreta s Elizabetom dolaze kršćanima mnoga i ne tako nevažna pitanja, primjerice: koliko je radosti i blaženstva u vjeri koju ispovijedamo i živimo? Koliko je vjere u našim susretima? Ljudi su nekad rado dijelili mnoštvo malih radosti, danas se traže veliki razlozi za radost i ljudi ih sami stvaraju. Sjede za stolom, jedu, piju, razgovaraju, pjevaju, vesele se, ali blagoslovu njihova susreta kao da nešto nedostaje. Susreti su doduše i danas česti, pružaju se ruke na pozdrav, na grljenje i poljupci su u modi, ali nekako su hladni; premalo je u njima ljudske topline. Ruke su na jednom mjestu, a pogledi već na drugom. Ljudi ljube više zrak nego lice. Vjernici strahuju od slutnje da u njihovim susretima i radostima nema vjere, da oskudijevaju ljubavlju i da im susreti ne ostavljaju traga u duši.