Rođen je 1887. u u Italiji. S šesnaest godina ušao je u novicijat Manje braće Kapucina gdje je kršteno ime promijenio u Pio. Nakon godine kušnje koju je prošao uspješno, privremeno a zatim i trajno je položio redovničke zavjete 27. siječnja 1907. a za svećenika se zaredio 1910. Postao je poznat po stigmama koje su se prvi put pojavile 1918., kada je na sebe primio znakove muke gospodinove, iz rana koje su se pojavljivale tekla je krv, mnogi kažu, koja je mirisala na cvijeće. Njegove stigme pregledali su i studirali mnogi stručnjaci koji su izjavili kako nije jasno otkud rane i da nikada nisu bile pod infekcijom. Fra Pio je živio puninu svoga zvanja sebedarnim predanjem u vođenju duša, sakramentalnim pomirenjem ljudi s Bogom i služenjem sv. mise koja je bila vrhunac i punina duhovnosti. Mise koje je vodio trajale su satima. 1940. počeo je organizirati «Molitvene skupine». Njegova slavna rečenica bila je «Moli se, nadaj se i ne brini!» Upućivao je kršćane kako da prepoznaju Boga svugdje oko sebe i kako im je činiti samo po Božjoj volji. Uživao je za života veliku popularnost što zbog svojih kreposti i duha molitve tako i zbog načina života kojim je odisao šireći vjeru i molitvu posvećujući se dobru svih duša. Preminuo je 23. rujna 1968., cijeloga života pratilo ga je loše zdravlje ali ipak je doživio duboku starost. Nakon njegove smrti stigme su se povukle kao da nikada nisu ni bile, što je potegnulo mnoge sumnje, ali vjernici su vjerovali samo kako je to još jedan znak njegove svetosti. Potom su dolazile vijesti o čudesima koja su se događala po preporukama na njegov zagovor, poslije čega nije trebalo dugo da kapucnski red pokrene prve korake za početak procesa njegova proglašenja svetim. Nakon postupka istrage otac Pio proglašen je blaženim 2. svibnja 1999., na Trgu sv. Petra u Rimu čemu je prisustvovalo, nagađa se, milijun hodočasnika iz cijeloga svijeta. Napokon papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 16. lipnja 2002.

Sveti Lino, papa, prvi nasljednik svetogt Petra. Irenej smatra kako sveti Pavao spominje ovoga papu kad u Drugoj poslanici Timoteju piše: „Pozdraviljaju te Eubul, Pudent, Lino, Klaudija i sva ostala braća (2 Tim 4,21)

Nema povijesnih podataka o njegovu životu. „Liber pontificalis" kaže kako je bio Toskanac. Otac ga je poslao na školovanje u Rim, gdje ga je sam sveti Petar obratio, uzeo za suradnika i odredio za nasljednika. Umro je mu­čeničkom smrću za cara Domicijana 79. godine. Pokopan je na groblju u Vatikanu. Ime mu je ušlo u Rimski kanon. Na slikama ga vidimo u misnici s tijarom na glavi, a u ruci drži knjigu, mač i palmu. Ti znakovi govore kako je bio papa, kao takav učitelj Crkve, a mač i palma označuju njegovo mučeništvo.

Lino je imao jaku vjeru. Izgonio je zle duhove, pa čak i mrtve uskrisivao. On bi navodno, propisao neka žene u bogoslužju sudjeluju s koprenom na glavi. Taj se običaj u nekim mediteranskim zemljama zadržao sve do danas.

Tijekom pontifikata svetoga Lina dogodila su se dva značajna događaja: srušen je Jupitrov hram u Rimu i židovski hram u Jeruzalemu. Iako su kršćani u tome gledali znak kako će poganstvo i židovstvo ustuknuti pred kršćanstvom, ipak će progonstva još dugo potrajati. Lino je kao vrhovni pastir u tim teškim vremenima prednjačio Božjem narodu riječju i primjerom, te kao pravi pastir dao svoj život za Krista i povjereno stado.

Sveta Tekla, djevica. Prema najstarijoj predaji mlada djevojka iz Iko­nija po imenu Tekla stanovala je nasuprot kući u kojoj je boravio i propo­vijedao sveti Pavao. Sjedeći do prozora, čula je kako Pavao propovijeda o Kristu i tako se obratila na kršćanstvo.

Tekla je postala gorljiva kršćanka i Pavlova suradnica, te zavjetovala djevičanstvo. Njezin udvarač Tamir optuži je kod gradskog upravitelja kao kršćanku. Preživjela je neozlijeđena mnoga mučenja, među kojima i paljenje vatrom i bacanje među divlje zvijeri u areni.

Kasnije se povukla na brdo pokraj Ikonija i postala je popularna među narodom jer je iscjeljivala ljude od raznih bolesti. Gradski liječnici, koji su joj bili zavidni, smatrali su kako ona ima moć iscjeljivanja zbog svog djevičanstva. Dok je Tekla pred njima bježala, prema predaji, otvori se pećina i zakloni je, a progoniteljima ostade u rukama komad njezina vela.

Na slikama je prikazuju u prostranu ogrtaču, a u ruci drži palmu. Ne­kada je slikaju i među divljim zvijerima. Za nju, kao i za ostale djevice, mučenice prvih stoljeća, vjerodostojna je riječi: „Gospodin je iskušao izabrane kao zlato u vatri, i primio ih kao žrtvu paljenicu" (Mudr 3,6).

Sveti Konstancije, sakristan u Ankoni, poznat po svetosti života i po daru čudesa. Njegov život opisuje papa Grgur Veliki u svojim „Dijalozima".

Ksantipa i Poliksena,  svete  žene u Španjolskoj, učenice  apostola.

Sveti Andrija, Ivan, Petar i Antonije, mučenici u Africi.