Kukolj ili odakle zlo?

(Mudr 12,13.16-19; Rim 8,27-27; Mt13,24-43 ili 13,24-30)

Pitanje odakle zlo u čovjeku i u svijetu postavljalo se ljudima svih vremena i svjetonazora. Odgovor su pokušali dati filozofi, teolozi, antropolozi i razne religije. Isus se također govoreći o Božjem kraljevstvu, uhvatio u koštac s ovim  vrućim problemom. U prispodobi o sijaču, pšenici i kukolju on tvrdi da je Bog svijet stvorio mudro i da je bio dobar: „Vidje Bog da je dobro", poručuje Knjiga Postanka. Povijest izraelskog naroda također puna je Božjih inicijativa i svaka od njih je smjerala dobru, tako da se ta povijest nazvala i sveta povijest spasenja. Na pitanje odakle zlo, Isus odgovara da ga je u svijet uveo Neprijatelj. Naime, Sijač je posijao dobro sjeme, ali je došao njegov neprijatelj i posijao kukolj. To znači postoji kraljevstvo Božje, ali postoje i protivnici Božjeg kraljevstva. Čovjek može riječ Božju primiti s povjerenjem, tako nastaju vjernici, ali može biti i nepovjerljiv, može čak odbaciti Božju ponudu; tako postaje protivnik Božjega kraljevstva. Čovjek je temeljni uzročnik kvalitete svijeta: on Božje spasenje ostvaruje i, polje zasijano pšenicom prati do žetve, ali isto tako može posijati kukolj, činiti zlo i to povijesti njegova svijeta škodi, jer ju s puta dobra skreće na put propasti, zbog čega i sam trpi. Čovjek se, dakle, ne može osloboditi odgovornosti za zlo u svijetu, baš zato što, služeći se slobodom neodgovorno, bolje reći zlorabeći slobodu, u skladni Božji svijet unosi nered i razna zla sve do onog najvećega – smrti, pa i dalje - vječne propasti. (Đavla se u ovom kontekstu ne spominje!). Tajna zla i tajna čovjekove slobode na istom su mjestu. Da se našu ljudsku logiku pita što činiti ona bi odgovorila: Zlo treba zaustaviti svim raspoloživim sredstvima, treba ga iskorijeniti i iščupati mu žalac kojim ubija, razara, upropaštava. Upravo stoga začuđuje Isusov stav: „Pustite neka oboje rastu do žetve", iznenađujuće visok stupanj tolerancije. Isus valjda misli da život ima dovoljno snage da se sam suprotstavi zlu, tami, propasti. Ta unutarnja životna snaga zaslužuje čovjekovo povjerenje, tako da to nije neki jeftini optimizam. Isus ozbiljno računa s tom snagom i na nju oslanja svoje Kraljevstvo. Izabire vjeru u dobro i strpljivost kao terapiju, uvjeren da će dobro sjeme uzeti prostor kukolju, možda ga s vremenom preobraziti i bez izravnog i nasilnog obračuna. Matejev Isus to češće ponavlja: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva", oprostiti treba „sedamdeset puta sedam" ili „Ne sudite!", Vjerojatno misli da oni koji sude mogu pogriješiti, oni koji praštaju, ne mogu. Isus ne gasi stijenja što tek tinja i ne lomi napukle trske, nije došao suditi svijet nego spasiti, predmet njegova poslanja nisu pravednici nego grešnici. Sve to ne ide u prilog radikalizmu njegovih učenika. Uostalom, nije uvijek lako razlikovati dobro i zlo; ponekad su tako suživljeni i povezani, da bi nasilno odstranjivanje zla naudilo i dobru. Isusov „Pustite neka oboje rastu" nije izraz nemoći, još manje ravnodušnosti, nego poziv da čovjek bude dobra zemlja Božjem sjemenu i da se ne bavi drugima, osobito da ne sudi ili osuđuje, već da konačni obračun pripusti Bogu na kraju svega. Njegovo naime kraljevstvo projekt je koji se ostvaruje, gradnja u skelama, a konačno će i definitivno biti uspostavljeno na kraju vremena. Do tada se može štošta mijenjati, ispravljati. U povijesti je mnogi kukolj postao pšenica; prisjetimo se samo Zakeja, Marije Magdalene, desnog razbojnika na križu, sv. Augustina i mnogih drugih svetaca. „Pustite neka oboje rastu" može reći Bog koji zna da je njegovo kraljevstvo na putu, a da će kad stigne na cilj proraditi njegova Božanska moć. Onaj tko je siguran u svoju moć, može biti strpljiv i zahtijevati toleranciju osobito kad zna da njegova kraljevska zamisao prolazi kroz pluralistička društva kakva su naša u kojima je suživot u različitosti jedan od zakona opstanka. Svjestan toga Očeva autoriteta, moći, a osobito ljubavi koja djeluje na kukolj i kadra ga je prometnuti u pšenicu, Isus zapovijeda blagost i strpljivost, ne kao bilo kakvu toleranciju, već kao konstruktivni stav koji poštuje ritam rasta i  dozrijevanja u pojedincu i u zajednicama, računa s djelovanjem milosti i njezinom preobražajnom snagom kao i s beskrajnim Božjim milosrđem. Nitko nema pravo biti „policajac svijeta", kršćani najmanje!